April 23, 2024

Đilas: Moj ujak, Teofil Radenović, bio je u Gaeti

 Đilas: Moj ujak, Teofil Radenović, bio je u Gaeti

Priredio: V.J.

Državna i politička tradicija bila nam je CRNOGORSKA — svjedoči 1958. godine Milovan Đilas svoje odrastanje u Podbišću. — Bili smo od onih koji su pripadali Crnoj Gori u najširem smislu, njoj kao cijelini. Bili smo CRNOGORCI kod kojih su se već smiješale i gubile razlike naslijeđene iz plemenskoga života i iz toga što su neki krajevi duže ostali pod Turcima…

Isto važi i za Đilasovu ujčevinu, Radenoviće; takođe su naseljeni u Podbišću — premda daljnim etničkim porijeklom nijesu Crnogorci, nego Srbi, Srbljaci iz okoline Plava. Uopšte i cijeli mojkovački kraj, voljom i staranjem knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša, naseljen je nakon 1878. iz bezmalo iz svih plemena i krajeva Crne Gore.

Đilas o Radenovićima, porodici njegove majke Vasilije, piše da se „živjeći među Crnogorcima, POCRNOGORČILA — svak mora biti u nekome jatu”.

No, nekoliko u najmanju ruku interesantnih činjenica o svome ujaku, Teofilu-Tofilu Radenoviću, Đilas ne navodi u svojim memoarima „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku.

Radenović je bio glavni kmet opštine Podbišće Poljske kapetanije Knjaževine tj. Kraljevine Crne Gore. Na Ravnoj Šuškovini, prostranoj livadi u Podbišću, gradiće se u toku 1910. škola. Radenović je i predśednik školskoga odbora. Objavom u „Glasu Crnogorca” saopštava mjesto i datum kada će se održati javna licitacija za izbor najboljega ponuđača…

Činjenice iz nekih drugih izvora — poput članka Žarka Šćepanovića „Oslobađanje Bijeloga Polja 1912. i organizacija vlasti” („Istorijski zapisi”, br. 1-2, Titograd, 1986, str. 78) — takođe upućuju da je Radenović osoba od povjerenja kraljevske crnogorske vlade.

On je januara 1913. godine predložen za predśednika Lozne, jedne od 12 opština Bijeloga Polja, tj. novoustrojene Kapetanije bjelopoljske Kraljevine Crne Gore…

Teofil-Tofil Radenović u crnogorskim je ratovima 1912-1916. mobilisan u činu podoficira — vodnika Poljskoga bataljona Kolašinske brigade. Istakao se u Mojkovačkoj bici, docnije interniran u Austriju; pa iako je uspio da pobjegne iz tamošnjega logora, nije se, po svršetku rata, zaputio odmah doma.

Naime, pronalazimo ga u arhivskim popisima pripadnika emigrantske crnogorske kraljevske vojske Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost, baziranih pretežno u Gaeti, Italija (up. Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije: Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929. – dokumenti, septembar 1919. – decembar 1919”, Cetinje-Podgorica, 2005, str. 1143).

O Gaeti piše i Milovan Đilas. Slijedi šesti nastavak s izvodima iz njegovih memoara.

—–

Očeva lutanja i divljanja splela su se, u jednome trenutku, s nesrećom ujaka Teofila-Tofila.

Tofila su, kao interniranog, austrijske vlasti uputile na rad u Tirol, odakle je pobjegao u Italiju. Tu ga je dograbila crnogorska vlada i zajedno s ostalim izbjeglicama smjestila u GAETU.

Gaeta je bila centar crnogorskih izbjeglica, okupljenih oko pristalica kralja Nikole.

Iako čovjek miran i dalek od svake politike, Tofil je, našavši se tamo, prišao onima koji su bili za Crnu Goru kao SAMOSTALNU DRŽAVU.

Ali, kako je vrijeme prolazilo, a s tim i izgledi na nezavisnu Crnu Goru, on se vratio kući, koju je zatekao opustjelu — dva odrasla sina i žena pomrli od „španjolke” [1918-1920. panepidemija gripa, prim], a najmlađi sin se poskitao.

No, još prije nego je stigao, živio je u pričanjima o njemu, kao da nije ni odlazio. Ovaj čovjek, oporih crta, žutih brkova i plavih očiju, donje usne vazda opuštene, bio je ćudi veoma mirne i trpeljive. Ljutio se rijetko, samo kad je morao; a tada veoma ozbiljno. Činila se da je — onako krupan i ćutljiv — priglup i neotesan. Naprotiv, on je bio velike hitrine i duboke i čvrste pameti.

Ali to nije bio razlog glasu koji ga je bio, nego njegovo junaštvo, i to ono od najrjeđih. On nije bio junak koji se hvali, nego od onih što svoje junaštvo drže za nešto prirodno, što samo od sebe iz njih ide, kao što moraju nositi odjeću ili vodu piti. Nepobitno je bio vojnik ispred kojeg niko nije mogao isturiti nogu ne samo u kapetaniji [Poljskoj kapetaniji, prim], nego ni u čitavoj brigadi kolašinskoj.

Naročito se istakao u Mojkovačkoj bici, u kojoj se sreća mijenjala svakoga sata.

Snažan, brz i hrabar — a uz to lovac koji je vojničkom puškom lovio i zečeve i veoma dobro poznavao kraj — on bi se s dva-tri druga povlačio u pozadinu neprijatelja, da skuplja podatke i napada komore i štabove.

Čitavu noć bi proveo probijajući se kroz debele snjegove i neprijateljske patrole, da osvane iza neprijateljskih linija sijući smrt i nered; a već iduće jutro, ako treba, da se vrati nazad. Jednom prilikom uništio je, s jednim drugom, čitav vod Austrijanaca, zaglavljenih u snjegove i šumetine.

Taj NEPONTANI [arhaični pridjev crnogorskoga jezika, u značenju „neustrašivi”, prim] junak, koji se srijetao prsi u prsi s neprijateljima i međedima, bjegunac iz zarobljeničkih logora i emigrant, vratio se, najzad, u dugoj zelenoj kabanici, na utuljeno ognjište. Rodbina ga je prihvatila. Ali on je pogostovao, pa otišao u svoj dom, riješen da obnovi razoreni život.

Imao je već oko četrdeset i pet godina. Istoga proljeća moglo ga se viđeti kako bos ore tuđim volovima ili čisti šljivak oko kuće.

Ali, vlasti su bile nepovjerljive prema njemu. Sumnjale su da se vratio sa skrivenim namjerama i pozvali su ga u sresko načelstvo [u Kolašinu, prim].

Tamo ga je pisar Adžić [po svemu sudeći — Gavro Adžić, prim], poznat kao bezobziran i kao veoma uporan i vješt u proganjanju komita i njihovih jataka i zelenaša, šamarao, udarao nogama i vrijeđao. Puštili su ga, jer krivice nije imao, ali je teška uvreda ostala.

To je bila sramota, koju je trebalo krvlju da pere svak ko časti ima, a pogotovu ovakav čovjek. Tofil se našao u nedoumici: da se sveća ili da otrpi uvredu i preda se obnovi života.

Ali se umiješao moj otac, i sâm nezadovoljan.

On je počeo da nagovara Tofila da se odvrgne u hajduke. Čak mu je, ljut i zanešen, nudio da i on ide s njim u šumu. Možda volja za odmetanjem i nije bila u ocu duboka, ali kad bi već krenuo — otišao bi, pa kud pukne. Na taj korak trebalo se, uza sve drugo, odlučiti u nevrijeme, kad je komitstvo opadalo.

Otac je mislio pronicljivije i brže. Ali i pliće.

Sporija, a time ljutija, Tofilova pamet našla se u nedoumici. Uvrijeđena čast primicala ga je mom ocu i podsticala i njega na nagle odluke. Teško se mučio Tofil. Onako težak, ozbiljan i grub, plakao je, kasno u noći, dok je otac ljutito hodao, režeći na vlast i na sve.

U Tofilu je, najzad, prevladala njegova priroda — više je volio da počne nego da satre život. Prevladao je onaj neiskorenjivi nagon za održavanjem, za obnavljanjem života, naslijeđen još od predaka, iz njihove iskonske borbe sa surovom prirodom i s bratstvima tuđe vjere.

Tu neodoljivu žudnju za produžavanjem života i sâmog sebe u njemu, crnogorski glavari, pa i moj otac, a možda i Crnogorci uopšte, podređivali su lako uvrijeđenoj časti i junaštvu.

Tofil je takođe imao časti i junaštva, čak i više no bilo ko od njih, ali je onaj nagon u svakom trenu bio kod njega jači. Već ujesen, doveo je đevojku ne mnogo lijepu, ali mladu i zdravu. Izrodio je s njom dva sina i upornim radom sticao.

Imanje i mal su mu rasli na zamjerke, iz godine u godinu. Podigao je i novu kuću, najljepšu u čitavome kraju. U toku nekoliko godina postao je bogat i uzorit domaćin.

Najjači su oni koji se odreknu svoga vremena, saživljujući se s onim koje dolazi. Ali ti su i najrjeđi…

(Nastavlja se)

Vladimir Jovanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *