March 4, 2024

Đilas: ŽIVIO NIKOLA PRVI, nad Kolašinom uklesano da se zna o borbi Rovčana za nezavisnost naše zemlje

 Đilas: ŽIVIO NIKOLA PRVI, nad Kolašinom uklesano da se zna o borbi Rovčana za nezavisnost naše zemlje

Priredio: Vladimir Jovanović

Rovačka pobuna i borbe s komitima unijeli su razdor i nemir i u našu kuću, kao da se i ona podijelila na bjelaše – pristaše ujedinjenja, i zelenaše – pristaše nezavisnosti Crne Gore i kralja Nikole — piše Milovan Đilas (1911-1995).

Njegov otac, Nikola Đilas, predratni crnogorski oficir, duboko protivno ličnim uvjerenjima, ali „radi životnih potreba”, prihvata se plaćenčke službe lokalnoga zapovjednika u žandarmeriji Kraljevstva SHS, da bi naređenja, uključujući represalije nad svojim sunarodnicima, revnosno izvršavao, iako s grižom savijesti — potom i smrtnim strahom od komitske osvete.

Na drugoj strani, komita Todor Dulović, koji sa svojom grupom krstari od Bijeloga Polja do Kolašina — noću, dok je Nikola Đilas, daleko na službi, nastavlja da svrće u njegovu kuću, na samku u Podbišću kod Mojkovca; to će, međutim, dovesti do teške svađe oca i majke Đilasa…

Žandarmerija je, skupa sa srpskom vojskom, nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, izvela u proljeće 1920. masivnu oružanu operaciju protiv Rovaca, plemena u koje do tada nije stupila okupatorska čizma, prethodno, od januara 1916, bezmalo ni austrougarska.

U slamanju te Rovačke narodne republike — posljednje slobodne teritorije Kraljevine Crne Gore — učestvuje i Đilasov otac. „Zbog rovačkoga pohoda uvijek ga je pekla savjest”, veli Đilas. „O tom pohodu uvijek je ćutao”.

Ali, ne baš uvijek, kako tvrdi. Osam godina docnije, održan je sudski proces nakon što su konačno pohvatali uglavnom sve vođe rovačkoga ustanka — liše oficira Ivana Bulatovića, koji je emigrirao u SSSR. Kada su tridesetak Bulatovića i Vlahovića, te Bjelopavlić dr Novica Radović i njegova braća, izvedeni pred sud u Kolašinu, koji im je izrekao teške robije — jedan od svjedoka tužilaštva je Nikola Đilas. Taj srpski sud u presudi, između ostaloga, navodi:

„Svedočenjem Nikole Đilasa, majora u penziji, bivšeg komandanta žandarmerije, dokazano je da su Rovčani, među kojima je bio dr Radović, uslovno zahtevali da se u Rovce ne sme poslati više od 5 žandarma. Iz ovakvog zahteva Rovčana, sud je zaključio da su Rovčani još onda, čim su ovakve uslove postavljali, bili rešeni, da ako u Rovce dođe viši broj žandarma, da ih pobiju”.

I Milovan Đilas je znao ovaj podatak, i zapisuje ga, premda u svojim memoarima izričito ne pominje očevo svjedočenje pred sudom u Kolašinu.

Takođe, Đilas tačno bilježi i da je, po slamanju ustanka Rovčana, u stijeni Bablje grede, brdu iznad mosta na Tari, na ulazu u Kolašin, isklesano i dugo stajalo: ŽIVIO NIKOLA PRVI!

Kako je od jeseni 1921. Đilas učio nižu gimnaziju u Kolašinu, stanujući u obližnjim Bakovićima, selu nizvodno uz Taru, śeća se tog znamenja Rovčana — o njihovoj epopeji na posljednjem braniku crnogorskoga kraljevstva — pa je „prolazeći preko mosta svak morao da vidi bijele znake na žutome kamenu”.

U neka mnogo drukčija vremena i Matija Bećković stihuje i prije 47 godina objavljuje o znamenju Rovčana Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore nad Kolašinom:

„…Napiso je Tajo Lakov, nasred sredana Bablje grede, ŽIVIO NIKOLA PRVI! Ne napiso – no iskuco tajom, tajnopisom i brzopisom, i to noću – on i Bog znadu kako! Samo je osvanulo pod nebo, na ono bilo, đe nema ni travke gredare, đe ni tice ne izlijeću sem naodmorke! Otole kapa da pane, ne bi od nje ostalo obucka! Ovrata se svijet, smaši vrat krsteći se, i to niko i slovima – niko, nikad ničim ne može istrijet. (Zaludu je zrnobojinama, svako slovo bilo mušketano.) Sem kad krenu brda sravnjivati, a samo još to nijesu, a jesu dosta, dobro su ih zdolili. Dok ne dođe kosa do kamena, stajaće im to ko šaka u nos. Zalud će i njih obaljivat, ko je jednom tu sliku vidio, ne može je iz oči izbačit!…“ („Međa Vuka Manitoga“, Srpska književna zadruga, Beograd, 1976, str. 49-50).

Slijedi četvrti nastavak s izvodima iz memoara Milovana Đilasa, „Land Without Justice”, ili „Besudna zemlja”, objavljenih 1958. u Njujorku.

—–

Rovačko pleme živi u zabitim saprtijama, nikome od pamtivijeka pokorno. Austrijska vojska jedva ako je i zašla.

Kod Rovčana, naviknutih na slobodu, prevladale su pristaše kralja Nikole i samostalnosti Crne Gore. Oni su ustrojili vlast za sebe, koja se nije pokoravala novoj vlasti, onoj u srezu.

Nesklon sukobima, moj otac je stupio u pregovore s Rovčanima i dogovorio se s njima: da žandarmi neće zalaziti u njihov kraj, a da oni ne prave ispade i ne napadaju vlasti. Ali ni jedna ni druga strana nije se držala dogovora.

Jedna jača žandarmerijska patrola došla je u Rovca i bila — napadnuta. Pet-šest ih je pobijeno, a ostali razoružani i svučeni. To je bio povod i pobuni i pohodu na Rovca.

Sa svih strana su vojska, žandarmerija i narodna garda udarili na malo i nepokorno pleme, zatvoreno u gudurama. Ono se našlo usamljeno, nenaoružano, razjedinjeno, pred silom kakvu nije poznalo u prošlosti.

Artiljerija je, kao vježbajući se, rušila seljačke pušnjače i razgonila narod i stoku po šumama i urvinama. Rovčani su se, sem malog broja, predali sili. Otpor je bio skršen, a da do njega nije takorekući ni došlo.

S Rovčanima je postupljeno i surovo i uvrjedljivo. Kuće su im popaljene, popljačkani su i premlaćeni nasumce. Ženama su zavezivali u suknje mačke, pa ove šibali štapovima.

Starce su jahali i bili ih i gonili da ih prenose preko rijeke. Na đevojke su nasrtali. Imanje i čast i prošlost — sve rovačko bilo je zgaženo.

Ni moj otac nije mogao izvrdati da ne učestvuje u pohodu na Rovca. Sâm on nije se isticao surovošću, ali njegovi žandarmi su divljali…

Nije ni mogao da nađe ozbiljnijeg opravdanja za svoj postupak. To je bilo protiv njegove savjesti. Ali, lativši se već jednom određene službe i dužnosti, ove su ga i mimo njegove volje vukle dalje — udes svih onih koji se odreknu svojih shvatanja radi životnih potreba, a da se nijesu uvjerili u to da su ta shvatanja bila neispravna…

No bilo je nešto čime se otac kao i pravdao: oni komiti što su nam za okupacije opljačkali vola — Štitonju, bili su rodom iz Rovaca. Svoj pohod na Rovca otac je htio da prikaže i kao odmazdu za uvrede koje su mu onom pljačkom neki od Rovčana nanijeli.

Stojeći kraj topa, koji je gađao po Rovcima, otac bi na pucanj doviknuo: „Ha, riče moj Štitonja!”… Kao ni drugi, ni on se nije mogao oteti da nasrtanje, koje je vršio po službenoj dužnosti, ne ośeća i kao slast odmazde. Baš to uživanje — nije mu nikad bilo u narodu oprošteno.

To je peklo našu đečiju savjest, godinama.

Sukobi, mržnje i zlostavljalja, ubistva i pljačke nijesu prestali s rovačkom pobunom. Oni su nestali kao otpor masa, raspršivši se na sve strane u borbe malih grupa i u drukčije oblike.

Baš u to vrijeme uspentrao se na Bablju gredu, koja se diže iznad mosta na Tari, neki seljak i iskucao u kamenu slova, slaveći kralja Nikolu i Crnu Goru.

Prolazeći preko mosta svak je morao da vidi bijele znake na žutome kamenu. A kako niko više nije mogao da se popne i da zatre natpis — tako je i ostalo.

Bio je to čin velike smjelosti i prkosa — i protiv vlasti i protiv vrleti, u vrijeme kad je duh otpora već bio satrven, vijući se još jedino kod rijetkih pojedinaca, pritajenih u narodu ili u šumama.

Kao da je time seljak htio da kaže za daleku budućnost: Bili smo tu i borili smo se i vjerovali u NEZAVISNOST NAŠE ZEMLJE — da se zna, glupo ili pametno — svejedno…

Ako baš i nije znao, otac je mogao slutiti da su komiti dolazili našoj kući. A naročito Todor s družinom, iako je otac bio komandir žandarmerije u srezu.

Izgleda da je ocu neko nešto prebačio oko toga. Usred noći, on je dojurio na konju sam-samcit iz Kolašina. Odmah je nasrnuo na majku [Vasiliju] da se sjaranila s odmetnicima, psujući je i riškajući čizmama. Odrekavši se svojih potajnih pogleda, već zakrvljen s odmetnicima, otac je sada ćerao do kraja.

Podivljao, oćerao je majku iz kuće. S njom smo se i mi đeca našli u šumi, na snijegu, u ridanju i suzama.

Kad je otac otišao, svi smo se vratili kao da ništa nije ni bilo. Takve su već te svađe između muževa i žena. A komiti su i dalje dolazili, ali rjeđe i skrivenije. Sad to svi krijemo od oca, dogovorno bez dogovora.

Otac nije ubijedio ni svoju porodicu da je iskreno prihvatio uvjerenja koja mu je služba nametala, a kamoli da je to mogao druge, svoje starješine i satrudnike.

Premješten je, preveden u vojsku, pa najzad i penzionisan. Tako je rađeno i s drugim crnogorskim oficirima. Napori oko uspostavljalja nove vlasti bili su im plaćeni, ali njoj su oni postali suvišni.

Kao i drugi, vratio se i on, još nezadovoljniji, ne znajući što će s neutrošenom snagom; kao da više nije umio da se uglobi u život.

Tako je i negdašnja Crna Gora bila IZVALJENA IZ ZGLOBOVA. Njezina brda i litice su stajale, ali je ona propadala, utapala se u mržnji i krvi, tražeći i ne nalazeći sâmu sebe…

I život mog oca bio je neizlječivo ranjen. Ni on se nije mogao skrasiti ni naći sâmog sebe. Još dvije-tri godine po penzionisanju on je morao da živi na zapetoj pušci, izbjegavajući zaśede i očekujući OSVETU od rovačkih komita.

U toj strijepnji živjela je sve vrijeme i porodica. I to utoliko uznemirenije što su komiti, sve manji po broju i sve stiješnjeniji od vlasti i naroda, postajali i SVE SUROVIJI.

Otac je često putovao i vraćao se obično noću. Rzanje konja, koje bi nas budilo iz nemirna sna, bilo je radosni poziv da se opet živ vratio… Vazda smo razlikovali kada svezani pas Garov laje noću na divljač, a kada na čovjeka — rjeđe i krupnije. Probuđeni, osluškivali smo što se događa oko kuće izgubljene u noći i šumama.

A kad bi, po sve ubrzanijem lavežu i trzanju Garovom, bilo očito da se neznani i nezvani ljudi primiču, otac, koji je i sâm dotad ćutao, uzimao je pušku i pucao kroz prozor, da osokoli psa i da se javi — budan je i on i čeka…

U žbunju, ukraj mostića na rijeci, trava je uležana, ima i opušaka od cigareta. Tu su ležali ljudi i u zaśedi čekali oca — zemlja je još topla od njihovih tijela. Ali otac, sluteći, nije udario na most, nego je niže s kamena na kamen preskočio rijeku…

S jeseni 1921. godine otac je brata i mene nastanio skoro sat daleko od gimnazije, od Kolašina, u Bakovićima, kod naše rođake Dragune, u porodici Ćetkovića. Pa iako su Bakovići selo, život i navike u njemu bili su drukčiji nego u mom kraju. To je bilo selo pored varoši, male i poluseljačke, ali — varoši. Tako je i porodica Dragunina bila različita od naše kao i to selo od našega…

Tetka Draguna bila je od onih strogih, jezičnih, pomalo ćudljivih žena. Od njenih sitnih zelenih očiju i oštrih riječi je zaziralo čitava selo. Grdila je i prijetila, ali bez mržnje i zloće. Nije bila mi brbljiva ni psovačica, ali nije ništa propuštala nikome. Ni mužu [Milosavu], čovjeku starovremenskom, priprostu i ćutljivu, koji je vječito pušio iz dugačkog čibuka krdžu, a sve radio sporo, skoro vazda bos, kao da u tome uživa. On je bio opasan rijetko i nakratko, kad se razjari. Te trenutke je Draguna znala, i tada se povlačila…

Imali su tri šćeri i sina. Najstarija šćer je već bila pristasala, a sin Ilija, najstarije dijete, tek što je bio postavljen za učitelja, u selu udaljenome više od sahata. Taj sin bio je briga i nada porodice. Iz škole se često vraćao dockan noću. A kako je bio i revni pristaša ujedinjenja i protivnik komita, porodica je živjela, donekle i s razlogom, u strijepnji da mu se neko zlo ne dogodi….

Ilija je bio uporan i revnjiv pristaša Demokratske stranke Ljube Davidovića. To je bio i Milosav, očito zbog sina, iako mu ovaj nije priznavao ni da je demokrata ni da zna što je to — nego ga smatrao za pritajenog pristašu kralja Nikole. Milosav to nije bio, bar ne sasvim: kao čovjeku priprostom i starovremskom, njemu je godio familijarni način vladanja, kakav je bio u kralja Nikole, ali kao čovjeku iz naroda sviđala mu se i demokratija.

Ne bi se reklo da demokrata ima mnogo, većinom samo školovani ljudi. Podjela naroda na pristaše i protivnike ujedinjenja sa Srbijom sve se manje vidi, iako nije nestala. Otvoreno biti protivnik ujedinjenja nije bezopasna. Takvi se mahom prikrivaju u drugim strankama — stideći se što su u njima…

Todor Dulović je dolazio i kod tetke Dragune.

Tu se ośećao dosta sigurnim, jer bi se teško iko dośetio da će on boraviti tako blizu grada. On bi dolazio i češće da se Draguna i njezin muž, Milosav, nijesu bojali od svoga sina Ilije — nepomirljiva protivnika komita.

Strah da se Iliji što ne dogodi bio je najvažniji, makar i nesvjesni, razlog što je Dragunina porodica srdačno dočekivala Todora. Poslije Ilijina odlaska na službu u Srbiju, tog razloga je nestalo i porodica je počela da se upadljivo boji Todorovih čak i rijetkih pośeta. Milosav se čak i sporečkao s njim, dosta oštro, prebačujući mu što nije spriječio ubistvo njegova rođaka Arsenija, za čiju pripremu Todor, kako se kleo, nije ni znao.

Todor se tada zaklinjao čudno. „Ne znam za tu smrt” — rekao je — „tako me Arsenijeve rane ne snašle”. Kao da ga čeka nešto drugo, a ne takve iste rane…

Arsenije Ćetković, Milosavljev rođak, takođe iz tog sela [Bakovića], ali odseljen kod Mojkovca, đe je držao han, na drumu… Pričao je priče o priviđenjima, i to s takvom uverljivošću da su u njihovu istinitost, naročito đeca, teško mogli posumnjati…

Arsenije nije ispričao sve svoje priče… Ubili komiti u njegovom hanu. Sumnjali su da je u dosluhu sa žandarmima.

Svezali su ga i pucali u njegove široke dlakave prsi, a mlazevi krvi su šibali svuđ po zidovima. To je pričala njegova žena, crna i otegnuta kao zapjevka. Arsenije nije imao đece — i njegova kuća je opustjela, s crnim barjakom na njoj i crnom ženom u njoj. Sve njegove priče su s njim poginule…

(Nastavlja se)

Vladimir Jovanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *