August 5, 2021

MAUZOLEJ-PARTIJA-CRKVA

 MAUZOLEJ-PARTIJA-CRKVA

                                                                                   DOKUMENTA                  

Piše: mr  Jadranka Selhanović                                 

Ideja o izgradnji Njegoševog mauzoleja nastala je  krajem 1951. godine, u vrijeme obilježavanja 100. godišnjice Njegoševe  smrti. Tadašnji predsjednik crnogorske vlade, Blažo Jovanović, stupio je u kontak s vajarom Ivanom Meštrovićem, koji se nalazio u Americi. Vajar Meštrović bio je počastvovan prijedlogom crnogorske vlade da se njemu povjeri izrada Njegoševog spomenika na Lovćenu.

Pripreme za izgradnju Njegoševog mauzoleja otpočele su sredinom 1952. godine. Njegošev spomenik, koji je prema Meštrovićevoj zamisli, u splitskom ateljeu klesao vajar Krstulović, stigao je na Cetinje 1957. godine. Godinu kasnije na Cetinje su iz Splita dopremljene i karijatide. Za vrijeme trajanja vajarskih radova na Njegoševom spomeniku, užurbano su tekli i radovi u podnožju i na vrhu Lovćena. Crnogorska vlast je nastojala da radove na mauzoleju završi, i mauzolej svečano otvori 1963. godine, povodom obilježavanja 150. godišnjice Njegoševog rođenja. Plan crnogorske vlade da izgradnju mauzoleja okonča 1963. godine, spriječio je nedostatak novca. Zbog finansijskih razloga, Vlada početkom 1962. godine donosi i odluku o obustavljanju radova na mauzoleju. Kako je izgradnja Njegoševog mauzoleja zahtijevala uklanjanje postojeće kapele na Lovćenu, koju je 1925. godine podigao kralj Aleksandar Karađorđević, odluka o obustavi radova,  bila je pogodna prilika da se iz određenih srpskih centara otpočne sa osporavanjem opravdanosti njegove dalje izgradnje. U srpskoj štampi objavljivani su tekstovi u kojima se osporavala umjetnička koncepcija Meštrovićevog projekta mauzoleja, ali su se iza takve argumentacije najčešće skrivali ideološki motivi. Javne rasprave i  polemika u štampi, u kojima su iznošeni stavovi “za” i “protiv” izgradnje mauzoleja na Lovćenu, trajale su do kraja 1968. godine. Upravo tada, crnogorsko rukovodstvo, odnosno opština Cetinje, donosi Odluku o nastavku radova i podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu Ivana Meštrovića. Odluka o podizanju mauzoleja značila je da će kapela na Lovćenu biti uklonjena. Odlučnost crnogorskog rukovodstva da istraje na izgradnji Njegoševog mauzoleja, usmjerila je njegove protivnike da obustavu gradnje, koju su do tada tražili putem štampe, zatraže od sudskih organa. Protiv akcije crnogorske vlasti da ukloni kapelu sa Lovćena i izgradi Njegošev mauzolej, oglasila se Crnogorsko-primorska mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, podnošenjm tužbe Ustavnom sudu Jugoslavije. Crnogorsko-primorska mitropolija je tužbom osporavala zakonitost Odluke o podizanju mauzoleja na Lovćenu, ističući svoje pravo na Njegoševu kapelu na Lovćenu. U namjeri da zaštiti obilježje  ideologije koja nije bila svojstvena tadašnjoj Crnoj Gori, mitropolit Crnogorsko-primorske mitropolije, Danilo Dajković, obratio se tužbom saveznom Ustavnom sudu. Izopštavanje crnogorskih pravosudnih organa u ovom pravnom sporu, od strane Crnogorsko-primorske mitropolije, jasno je ukazivalo na njen odnos prema Crnoj Gori.    

        Ovakva aktivnost SPC u Crnoj Gori, podstakla je crnogorsko državno i partijsko rukovodstvo da izvrši određene konsultacije sa drugim republičkim rukovodstvima, i to onima koja su imala slično iskustvo u odnosima sa ovom vjerskom institucijom. U prvom redu, čelnici Crne Gore smatrali su za potrebno da razgovaraju sa rukovodstvom Makedonije, gdje je spor sa SPC zbog statusa Makedonske pravoslavne crkve bio najjačeg intenziteta. Takođe, crnogorsko rukovodstvo je smatralo za potrebno da razgovara i sa čelnim ljudima Srbije, vjerujući da oni mogu imati najviše uticaja na vrh SPC. Upravo zbog toga su aktivnosti koje je preduzimala Crnogorsko-primorska mitropolija da bi osporila izgradnju mauzoleja, bile predmet rasprava zajedničkih sjednica predstavnika  crnogorskog, s jedne, i makedonskog i srpskog partijskog i državnog rukovodstva, s druge strane.

Na sastanku održanom u Skoplju, juna 1970. godine, predstavnici dva republička rukovodstva govorili su, pored političko-ekonomskih i privrednih pitanja, i o odnosu Srpske pravoslavne crkve prema Njegoševom mauzoleju, koje je,  kako je tumačeno, imalo dodirnih tačaka sa odnosom Srpske pravoslavne crkve prema Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Samo deset dana nakon održavanja ove sjednice, crnogorsko rukovodstvo se sastalo i sa predstavnicima Sekretarijata Centralnog komiteta SK Srbije u Titogradu. Povod  za održavanje sastanka, kako je najavljeno, bila  je izgradnja Njegoševog mauzoleja.

Upravo s namjerom da ukažemo na značajna dešavanja iz vremena izgradnje Njegoševog mauzoleja, objavljujemo izvode iz stenograma sa sjednice održane u Skoplju 17. 06. 1970. godine, kojoj su prisustovali predstavnici najviše državne i partijske vlasti iz Crne Gore i Makedonije, kao i izvode iz stenograma sa sjednice odražne u Titogradu  26. juna 1970. godine, o razgovorima vođenim između crnogorskog partijskog rukovodstva i predstavnika Sekretarijata Centralnog komiteta SK Srbije.   

Izvodi stenograma sa sastanaka održanih u Skoplju i Titogradu, svjedoče o vremenu u kojem su napori crnogorskog rukovodstva da izgradi Njegošev mauzolej na Lovćenu bili od presudnog značaja u afirmaciji suverenih prava Crne Gore i nacionalne samobitnosti Crnogoraca. Stenogrami sjednica koje objavljujemo nalaze se u Državnom arhivu Crne Gore, Arhivski odsjek za istoriju radničkog pokreta u Podgorici, u fondu Centralni komitet SK Crne Gore 1945-1989. Izvori koje objavljujemo do sada nijesu korišćeni u istoriografskim radovima.

                                    STENOGRAFSKE   BILJEŠKE

         Sa razgovora vođenih između delegacija SR Crne Gore i SR Makedonije,

                                       17. juna 1970. godine (Skoplje)

Sastanku su prisustvovali: Angel Čemerski, predsjednik Centralnog komiteta SK Makedonije, Nikola Minčev, predsjednik Skupštine Makedonije, Ksente Bogoev, predsjednik Izvršnog vijeća Makedonije, Veselin Đuranović, predsjednik Centralnog komiteta SK Crne Gore, Vidoje Žarković, predsjednik Skupštine Crne Gore i Žarko Bulajić, predsjednik Izvršnog vijeća Crne Gore.

Izvod iz izlaganja :

ANGEL ČEMERSKI

Htio bih da vam predložim da danas pre podne razgovore posvetimo problemima o privrednoj situaciji i o našem stavu o sistemskim pitanjima, a popodne da nastavimo rad sa diskusiom o političkim pitanjima.

………….

Da vas upoznam sa jednim specifičnim problemom, a to je pitanje odnosa Makedonske pravoslavne crkve (MPC) sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Ja sam i pred drugom Titom na političkom aktivu pokrenuo to pitanje. Naime, radi se o sledećem: mi ovom problemu ne prilazimo kao problemu religije i vjerskih odnosa. Činjenica je da je sva naša inteligencija ateistička. Nema vjerujućih, ali je ona jako osjetljiva na odnos SPC prema autokefalnosti makedonske crkve. Jer svaki napad na tu crkvu, svako nepriznavanje ili sputavanje ona tretira šire, a i cio narod kao napad na makedonsko nacionalno biće. Naime, pojedine sredine, nama je to svima poznato, a kada smo razgovarali sa drugovima iz Srbije i oni su sami to iznosili, kakvu ulogu imaju i kakvu mogu da odigraju izvjesni krugovi SPC.

U posljednje vrijeme se osjeća jedna šira njihova aktivnost, ne samo u odnosu na stav koji su do sada imali prema MPC, nego jednu širu aktivnost, publicističku, preko koje pokušavaju da plasiraju stare preživjele velikosrpske koncepcije o makedonskoj crkvi i makedonskoj naciji. Dakle, SPC kroz te publikacije zauzima slične pozicije kao što ih zauzima i bugarska politika. Mislim da ćemo morati da preduzmemo neke korake. Pre svega, ti koraci mogu biti različiti, naravno vodeći računa o tome kakva je situacija u samoj Srbiji, o tome što drugovi tamo mogu učiniti, a ja mislim da jedan dio mogu učiniti. Mogu prije svega uticati na to, odnosno ukazati na to, da to odudara od naše opšte politike nacionalne ravnopravnosti jugoslovenskih nacija. Mogu se vršiti i drugi pritisci na njih i ukoliko i Savezno izvršno vijeće ravnopravnije tretira sve ove vjerske zajednice, jer još postoje neki specifični tretmani u odnosu na jednu i na drugu crkvu, ovo su sitne stvari ali jako osetljive da bi to moglo da izvjesne snage koje postoje u toj  crkvi ako ne u samom vrhu ali dole, da bi mogle te snage da vrše uticaj u jednom pozitivnom pravcu.

VESELIN  ĐURANOVIĆ

………..

Htio bih nešto reći vezano za odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, o kojima je drug Čemerski već govorio, iako sam ja i mimo toga htio da kažem nešto, pošto smo mi već u takvim odnosima sa njom.

Naime, ti odnosi sa SPC počeli su da se zaoštravaju, po našoj ocjeni, vezano za dva momenta. Za Brionsku sjednicu i za pitanje autokefalnosti Makodenske pravoslavne crkve. To je od prilike posljednjih 3- 4 godne. Što se tiče ovog prvog, mnoge naše analize pokazuju da se SPC u Crnoj Gori počinje baviti politikom, pokušavajući da to bude jedan od kanala jačanja dejstvovanja tih ostataka velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Tu imamo jedan potpuno ignorantski odnos i najodgovornijih funkcionera SPC prema Crnoj Gori, rješenju crnogorskog nacionalnog pitanja onako kako je riješeno, počev od Germanovih izjava pa do odnosa i stavova koje mitropolit Crnogorsko-primorski ima u odnosu na to pitanje. Drugo, mislim da ovakva orijentacija SPC je posljedica njene borbe za svoj položaj, za jačanje svog položaja koji je jako oslabljen autokefalnošću MPC. Mislim da oni na određen način vrše jedan pritisak, vode jednu politiku, koja bi mogla onemogućiti eventualne pojave rađanja ideje o autokefalnosti crnogorske crkve, koja je ukazom kralja Aleksandra izgubila svoju samostalnost 1921. godine.

Ustvari, mislim da pitanje njihovog odnosa prema podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu je samo jedan oblik, jedna forma gdje oni pod plaštom sačuvanja tih crkvenih odnosa koji su postigli zakonom o odnosima između crkve i države, ustvari biju bitku političkog karaktera. Tu su oni u sprezi sa ostacima velikosrpskog nacionalizma koji svoj odnos prema podizanju mauzoleja u svakom momentu nastoje da ispolje. Mi smo sada preko Vjerske komisije iznijeli neke ocjene, koje su objavile Politika   i Borba. Mi smo tu iznijeli veoma određene kategorične ocjene o tim odnosima, polazeći od njenog odnosa prema Crnoj Gori i crnogorskoj nacionalnoj individualnosti. Postavili smo pitanje, pošto je Mitropolija Crnogorsko-primorska u sastavu SPC, da li odnos Mitropolije izražava odnos SPC kao cjeline. Rekli smo u tim ocjenama da nema nikakvih nesporazuma u odnosima crkve i države na svim onim pitanjima koja su regulisana Ustavom i Zakonom. Ima još izvjesnih neregulisanih imovinsko-pravnih odnosa, ali nema nikakvih nesporazuma vezanih za odnose crkva- država. Istakli smo jedan stav koji od prilike znači sledeće: da u koliko se ne bi pokazala spremnost i volja da se oni odreknu te političke aktivnosti i ambicija da se bave politikom, da bi mi morali ići korak dalje u tome. Mi sada razmišljamo o mogućnosti opstanka mitropolita crnogorsko-primorskog na tom položaju, što zavisi od daljeg toka događaja. On je u krajnje reakcionarnom krilu SPC po svakom pitanju, a posebno na ovom pitanju autokefalnosti. On je, inače, po svojoj biografiji jedan dosta čudan tip. On je odmah posle ujedinjenja bio policijski pisar u Rijeci Crnojevića. On je Crnogorac iz Cetinja. Poslije 1925-1926. godine prešao je u Makedoniju, tu se negdje zakaluđerio, potom je otišao gore (Beograd), bavio se finansijskim pitanjima SPC, ponešto sarađivao sa Udbom u svoje vrijeme. Tu je interesantno to što oni sada vrše snažan pritisak na sveštenstvo u Crnoj Gori, jer Udruženje sveštenika u Crnoj Gori ima konstruktivan stav. Ono je čak iznijelo javno svoje stavove oko projekta mauzoleja. Oni sada vrše torturu nad sveštenicima. Mitropolit je poslao pismo sveštenicima u kojem traži izjašnjavanje od svakog pojedinačno oko mauzoleja, vršeći pritisak, prijeteći sankcijama, tako da smo mi sada u jednoj potrebi da politički zaštitimo položaj sveštenika i položaj tog Udruženja.

Mi smo saopštili te stavove mitropolitu  preko predsjednika Vjerske komisije. Taj razgovor je, inače, završen ne mnogo slavno, tako da sada očekujemo da vidimo kako će se sve to poslije ovih ocjena i poteza odvijati. Onda bi mi dalje preduzeli nešto. I mi smo imali namjeru da razgovaramo sa drugovima iz Srbije, da vidimo da li oni imaju uticaja na SPC, da li da idemo uz njihovu političku pomoć, ili da idemo direktno u rasčišćavanju tih odnosa, bez obzira kakve bi bile posljedice po SPC, odnosno njen položaj u Crnoj Gori. Kada je Tito bio u Crnoj Gori mi nijesmo pozvali na prijem Danila (mitropolit Danilo Dajković), jer  je on u određenim prilikama stavio do znanja jedan svoj reakcionaran odnos prema Titu.

Nešto sasvim kratko oko mauzoleja. Mislim da to može da bude interesantno. Ovo pitanje se u situaciji kakva je danas kod nas pretvorilo u isključivo političko pitanje. Istorija tog mauzoleja je dosta bogata i burna. Hoću nakratko da ukažem samo na nekoliko momenata. Godine 1951., kada je bila proslava 100. godišnjice smrti Njegoševe, formiran je odbor za proslavu i ponikla je ideja da se podigne mauzolej Njegošu. Raspisan je konkurs, na njemu su učestvovali nekoliko poznatih jugoslovenskih vajara. Međutim, komisija nije primila ni jedan projekat. Onda je podsredstvom našeg tadašnjeg ambasadora u Vašingtonu, koji je bio Crnogorac, i uz određenu asistenciju Milovana Đilasa, Blažo (Jovanović-predsjednik tadašnje Vlade), stupio u kontakt sa Meštrovićem, nudeći mu da pristupi izradi tog projekta, s obzirom da je on ranije dao taj prijedlog, ali tada Aleksandar Karađorđević nije htio da realizuje taj projekat. Ovaj je to prihvatio. Bila je dvije godine dana neka prepiska. Meštrović nije tražio nikakve pare za taj projekat i postignuta je puna saglasnost o tome. Kada je postignuta puna saglasnost obrazovan je, u organizaciji Glavnog odbora Narodnog fronta, Odbor za podizanje mauzoleja i počela je njegova realizacija. Međutim, ona je nešto sporo išla, tako da je do 1962. godine dato oko 140 miliona tadašnjih dinara. Čitav taj hram, taj mauzolej je dopremljen, on se nalazi gore, najvećim dijelom na vrhu Lovćena i u podnožju Lovćena. Skulptura je još na Cetinju, ali najveći dio svega toga nalazi se gore. Godine 1962.  u eri demokratizacije i budžetskih promjena  itd., postavilo se pitanje kako dalje u izgradnji tog projekta. Godine 1963. je pripremana proslava 150. godišnjice rođenja Njegoša i onda je postavljen zahtjev da se obezbijede sredstva da se mauzolej podigne do 1963. godine. Izvršno vijeće u tadašnjem sastavu, kada je predsjednik  već bio Filip Bajković, je donijelo odluku da se iz finansijskih razloga ne može u tom roku podići mauzolej, nego da se to prolongira. Onda je došla reforma, srednjoročni plan. Ponovo je Izvršno vijeće razmatralo taj projekat, tada se cifra već popela na 700 miliona dinara i razumljivo je  da se  Izvršno vijeće tada nije moglo opredijeliti da ide sa takvom investicijom u srednjoročni plan. Donesena je opet odluka da se iz finansijskih razloga odloži realizacija tog projekta. Onda je konzervirano nešto od tog materijala, ta skulptura itd. Godine 1968. Skupština opštine Cetinje pokrenula je inicijativu na sljedećoj osnovi: pošto je do sada finansijski razlog bio da ne može da se realizuje projekat, jer se iz budžeta pare ne mogu dati, mi tražimo da se čitav projekat i realizacija projekta prenesu na opštinsku skupštinu Cetinje, a da će ona putem široke društvene akcije jugoslovenskih razmjera pristupiti realizaciji tog projekta, na takvoj finansijskoj osnovi. Ondašnje Izvršno vijeće, početkom 1969. godine, donijelo je odluku i prenijelo sve to na opštinu Cetinje. Ono što je bilo od tada do danas sve je to publikovano i o tome ne bih htio da govorim.

U stvari, na određen način pokrenuto je pitanje revizije jedne takve odluke iz 1963. godine. Tada se ocijenilo da postoji veoma velika podijeljenost na tim pitanjima. Nažalost, tu je napravljena jedna greška s naše strane kada je formirana komisija za reorganizaciju cetinjskih muzeja i što se tada pošlo linijom da stručnjaci budu u komisiji, i što je za predsjednika te komisije došao ondašnji direktor muzeja u Beogradu Lazar Trifunović. Toj komisiji je dato u zadatak da ispita taj projekat. Pošto Lazar Trifunović ima posebne idejno-političke poglede i na crnogorsko nacionalno pitanje i na Meštrovića, tada je došlo do jedne situacije kada je u toj komisiji prevagnulo mišljenje jedne grupe stručnjaka, da treba projekat sprovesti na Cetinju, a ne na vrhu Lovćena. Međutim, tadašnje političko rukovodstvo, polazeći od realne procjene situacije, nije se složilo jer bi došlo da faktičke političke podjele na tom pitanju u Crnoj Gori. Podjela i u ovom slučaju postoji, ali je ona manjih dimenzija nego što bi bila kada bi došlo do revizije.

Inicijativa za podizanje spomenika je potekla od starog političkog rukovodstva, sa kojim smo mi imali dosta političkih gužvi. Vjerovatno neka odluka o promjeni svega toga mogla bi da bude u političkoj javnosti Crne Gore, a i široj političkoj javnosti u zemlji, prihvaćena na drugi način. Sad bi ona mogla imati velike političke posljedice za ukupni koncept sa kojim mi sada istupamo u Crnoj Gori. Međutim, desio se još jedan momenat, da su oni koji su bili najveći inicijatori ovog projekta, sada, kada su vidjeli da mi idemo na realizaciju tog projekta, oni su faktički odstupili od svega toga, pokušavajući da stvore određene političke komplikacije. Kako je ovo, po našim ocjenama isljučivo političko pitanje, mi ga sada kao takvog posmatramo i tako mu prilazimo. Smatramo da bi bila najveća politička glupost ako bi sada mi tu mijenjali bilo šta i ako bi na tome stvarali jedan front u Crnoj Gori.

Ima tu jedan poseban aspekt, to je ta tužba Ustavnom sudu i odnos Ustavnog suda prema ovom pitanju. Mi mislimo da Ustavni sud nije trebao da postupi tako kako je postupio. To je napravljeno u stvari politički, tako da se ta neizvjesnost produžava, da se stvara politički skandal i senzacija od toga. Rečeno je da oni zatraže odluke da vide da li su ispravne ili nijesu. Drugo, data je sugestija da to možda nije stvar Ustavnog suda, nego redovnih sudova. Sada oni treba da uče crkvu kako će se ona ponašati itd. Najpametnije bi bilo po našoj logici, ako je to već došlo do Ustavnog suda, Ustavni sud ili da se učini nenadležnim za to pitanje, ili da taj predmet ustupi Ustavnom sudu Crne Gore, kojeg je crkva namjerno zaobišla, polazeći od poznavanja odnosa na ovom pitanju kod političkih fukcionera Crne Gore. Inače, crkva je razvila vrlo veliku kampanju. Oni su tužbu uputili na oko 40 adresa, Pravnim fakultetima. Ono što je novosadski Indeks pisao da je neka grupa crnogorskih studenata potpisala, to su i po sadržini i po formulacijama izvodi iz tužbe mitropolitove. Ta kapela nije svojina crkve, to je čisto, u tom pogledu nema nikakvih problema. Oni se služe falsifikatima. Ja ne znam da li među vama ima nekog koji je studirao crkveno pravo prije rata. Mnogi kažu da po crkvenom pravu to nema nikakve osnove. To nije nikakva crkva. Od svih crkvenih obreda tu je vršen, na dan smrti Vladike parastos, kao što se radi na svim nadgrobnim spomenicima, običnim nadgrobnim spomenicima. Inače, od 1925. godine, kada je obnovljena, to je Aleksandar (Karađorđević) obnovio, tada je bio formiran državni odbor da se obnovi. Ona je posvećena prestolonasljedniku Petru (Karađorđeviću), pošto je on tada rođen. Od tada pa sve do 1946. godine, to je bila svojina opštine grada Cetinja. Nekoliko čuvara su stekla penziju na tom poslu. Od 1946. do 1956. godine bila je svojina Skupštine opštine Cetinje, ona se starala o tome, a od 1956. godine je pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika. Tako da  oni prave tu sada jedan falsifikat.

Drugi falsifikat koji prave, čak su i u inostranstvo to uspjeli da prošvercuju, u Pariz, angažovali su nekoliko istaknutih kulturnih radnika, među njima i Žan Kasua, koji je pisao jedno pismo o rušenju Njegoševe kapele koju je Njegoš podigao. Međutim, Njegoševa kapela je razrušena, Austrijanci su je razrušili. Postoje autentični dokumenti da je izgrađena nova kapela, koja ni po obliku, ni po mikro lokaciji, ni po materijalu nije Njegoševa kapela. Prema tome, ne radi se o autentičnosti Njegoševe kapele, nego o kapeli koju je podigao kralj Aleksandar pod ovim uslovima o kojima sam govorio. Inače, kapela nema neku umjetničku vrijednost. Mi smo njima nudili da ako hoće, odnosno to je predsjednik Odbora (Veljko Milatović) u javnom intervjuu iznio, da mogu neke svoje crkvene simbole, ako hoće da stave na Njegošev sarkofag, bez ikakvih problema. Ovdje postoji nešto što mnogi neće javno da kažu. Radi  se o Meštroviću, koji je Hrvat, koji je vajar, to je jedan paganski spomenik. To je za njih prodor katolicizma i što još ne sve.

NIKOLA MINČEV

Htio sam da podelim punu saglasnost sa svim vašim naporima da Crna Gora kao republika bude u punom smislu ravnopravna i njena afirmacija na jugoslovenskom planu znači ne samo njenu nego i afirmaciju ostalih. Tačno je da je to u jugoslovenskim razmjerama jedna krajna neophodnost. To znači da jugoslovenska zajednica nezavisno od veličine republika, od ekonomske snage republike u pravom smislu je jedna ravnopravna zajednica, i za Jugoslaviju, a da ne govorim za spoljne aspekte što mora to da znači.

Mi smo izmijenjali mišljenja oko muzoleja. Očekivali smo da će ona delegacija (predstavnici Odbora za izgradnju mauzoleja) da naiđe,  i da na jedan način damo punu podršku toj vašoj akciji, polazeći od političkog stava, da treba jednom zaista političkom, progresivnom u ovom času, nezavisno od svih drugih, kome se podiže, što se podiže, to sve može biti u najboljem redu. Mislio sam na to da damo materijalnu podršku, da bi se na taj način i simbolički uključili u akciju jugoslovenskih snaga, progresivnih, koje nastoje da stvore demokratske odnose protiv hegemonističkih snaga.

                                  Izvodi  stenograma  sa sastanka predstavnika

             Centralnog komiteta SK Crne Gore  i  Centralnog komiteta SK Srbije

                               održan 26. juna 1970. godine u Titogradu 

                                          STENOGRAFSKE  BILJEŠKE

Sa razgovora vođenog u Centralnom komitetu Saveza komunista Crne Gore između predstavnika Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i predstavnika Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, dana 26. juna 1970. godine.

Početak u 8,15 časova.

Predsjedavajući VOJO SRZENTIĆ: (sekretar Centralnog komiteta SK Crne Gore)

Ovdje smo sa naše strane prisutni, pored druga Vesa (Veselin Đuranović) i Tora (Dobroslav Ćulafić), drugarica Perović (Olga), predsjednik komisije Centralnog komitata za kulturu, drug Bućin (Nenad) i Durutović (Svetozar), članovi Sekretarijata Centralnog komiteta i ja.

Mi smo prije nekoliko dana, prije desetak dana od drugarice Latinke Perović obaviješteni da su drugovi u Sekretarijatu CK Srbije osjetili potrebu da sa nama obave jedan razgovor po nekim pitanjima iz oblasti kulture za koje smo obostrano zainteresovani.

Nama je tada rečeno, da će Sekretarijat CK Srbije imati povodom toga razgovora i sjednicu. U tu svrhu su došli drugovi Ajtić (Predrag) i Jovičić (Vlado).

Ja, koliko sam shvatio, iako nijesam direktno sa drugaricom Latinkom (Latinka Perović, sekretar CK Saveza komunista Srbije) razgovarao, najviše se radi o aktuelnim idejno-političkim pitanjima vezanim za izgradnju Njegoševog mauzoleja i pisanja istorije Srba. Ja predlažem da bi bilo najbolje da razgovor vodimo tako, što bi informisali o tome što ste željeli, a kroz diskusiju da se dogovorimo kako dalje i oko čega da se dogovorimo. Ja mislim da je tako najbolje.

PREDRAG  AJTIĆ (član Sekretarijata  Centralnog komiteta SK Srbije)

Za nas je najaktuelniji bio povod taj, što se kod nas, u našoj Republici, pre svega u Beogradu, a u poslednje vreme i u Novom Sadu, zbiva u vezi sa akcijom izgradnje Njegoševog mauzoleja. Po našem saznanju, sve te velikosrpske, nacionalističke snage, akciju koja se vodi za izgradnju Njegoševog mauzoleja, vrlo obilato koriste kao povod za svoje političke istupe, za akcije, naravno sa unitarističkih pozicija, a u poslednje vreme oni počinju otvarati jedan široki front. Njima se pridružuju ne samo etatističke snage, nego nam se čini, da su tu prisutni i informbirovci i anarho-liberalistički elementi inkarnisani u onoj grupi na Filozofskom fakultetu. Lični, umetnički motivi, ukusi itd, u čitavoj toj konstalaciji postaju drugostepeni, a za nas se to pitanje postavlja, pre svega kao političko pitanje.

Mi smo u poslednje vreme imali određene akcije koje su vođene. Kako smo suzili prostor za delovanje tih snaga na Beogradskom univerzitetu, kako se to ograničilo na manju grupu od 50-60 ljudi, koji su i dalje aktivni, oni su počeli da se postepeno pomeraju prema Novom Sadu. I tamo, kao što znate, već nekoliko navrata dolazi do konflikta između njih i partijske organizacije. Bio je slučaj sa Egerićem, a sada je slučaj saopštenje koje su dali u „Indeksu“ koje je potpisano od studenata i od nekih nastavnika Novosadskog univerziteta.

Složena situacija bila je na Beogradskom univerzitetu, na Filološkom fakultetu. Tamo se održao jedan skup na kome su govorili neki profesori Univerziteta, moram reći dosta viđeni, a učestvovao je i jedan broj drugih kulturnih radnika, priličan broj studenata i došlo je nešto sa ulice. Ja sam drugu Durutoviću o tome već govorio i obavestio ga o tome kako je taj zbor protekao i do kakvih su zaključaka došli. To je uglavnom napad na izgradnju mauzoleja, pa je donet kao zaključak, da Filozofski fakultet i njegovi organi treba da postanu inicijativni odbor za jednu akciju za opoziv odluke o izgradnji Njegoševog mauzoleja.

Mogli ste videti i iz novina da smo na to reagovali preko Konferencije Socijalističkog saveza grada Beograda, a imamo nameru da to učinimo i preko Univerzitetskog odbora, a u koliko to ne bude dovoljno, i u svakom slučaju preko Univerzitetskog komiteta. Naša pozicija u toj stvari vam je poznata.

Prvo, za nas to nije pitanje umetničko-estetsko, nego je pre svega političko pitanje. To je platforma akcije tih unitarističkih snaga i velikosrpskih snaga, vezanih sa raznoraznim elementima i strujama.

Drugo, mi se smatramo dužnim i obaveznim, ne samo radi nas, nego pre svega radi vas, da svaku manifestaciju paternalističkog, dušebrižničkog i pokroviteljskog stava i odnosa prema odlukama samoupravnih organa u SR Crnoj Gori, kao i u svakoj drugoj republici, osudimo i odbacimo kao nespojive sa odnosima ravnopravnosti i međusobnog poštovanja, i na kraju kao izraz nečega što je strano i samom telu srpske nacije. To je bila i biće naša osnovna pozicija.

Kad ovo vama govorimo, ne činimo sa namerom da se žalimo na teškoće na koje nailazimo. Ako ne bi bilo Njegoševog mauzoleja onda bi došao neki drugi povod i pitanje, jer se ovde radi o unutrašnjem odnosu i rasporedu snaga. Mi to činimo jer smatramo da ta razmena informacija može biti korisna, može poslužiti i međusobnom razumevanju, može poslužiti u koordinaciji akcija u onoj meri u kojoj je to i normalno, u meri u kojoj smo saglasni. Mi mislimo da u ovoj stvari nešto zajednički možemo učiniti.

Prvo, hteli bi da vam kažemo, da veliki broj učesnika u ovim manifestacijama i skupovima je crnogorske nacionalnosti i potiču dobrim delom iz Crne Gore. To je slučaj čak i sa Novosadskim univerzitetom. Svi mi mislimo, u toku leta kada se ti studenti vrate, da bi se moglo nešto preko zvaničnih klubova sa njima učiniti i razgovarati.

Drugo, u toj akciji učestvuju, koliko je nama poznato i neki viđeniji kulturni i naučni, ne bih mogao reći, javni radnici iz Crne Gore ali koji pripadaju crnogorskoj nacionalnosti. Mi smo sa nekima od njih ostvarili kontakt, upozorili ih da bi takvu akciju loše tumačili, da ne možemo da tolerišemo da takva akcija u Srbiji i iz Srbije poprima politički karakter, da se nadovezuje na velikosrpsku poziciju prema Crnoj Gori, i rekli smo na kraju, ako imaju što da raspravljaju, da je mesto da se o tome raspravlja sa nama.

Mi smo mišljenja da bi bilo korisno, ako bi sa nekima od njih ostvarili kontakt i pozvali ih na razgovor itd.

Treće, što bih u ovom momentu hteo da kažem i što bi se moglo reći, to je da bi želeli da vam kažemo da možda sa vašim predstavnicima u federaciji bi mogli da razgovarate, ili bilo bi poželjno da oni kada stupaju u kontakt sa određenim sredinama u Beogradu, da vode računa kakve su te sredine itd, jer se nama dogodi da obnavljamo istupe i sukobe sa nekim sredinama i grupacijama. To nije slučaj samo sa drugovima iz Crne Gore nego i iz drugih republika, oko jednog šireg odnosa, i onda nastaju tenzije, nerazumevanje itd.

To bi bilo najvažnije što smo mi smatrali da treba u početku razgovora da kažemo.

Drug Vlado Jovičić je dnevno u toku tih kretanja i zbivanja kod nas u vezi sa tom stvari. On raspolaže sigurno sa više informacija i elemenata i može reći u toku razgovora još nešto, pa ćemo se nadopunjavati.

Ja sam hteo da kažem ovu stvar o kojoj smo na Sekretarijatu razgovarali. Mi smatramo da bi bilo korisno, kao što je već drug rekao, uopšte sa onim stvarima koje tangiraju i jednu i drugu organizaciju. Možda više kontakata da ostavrimo i koordinirano da vodimo akciju. I zato, smatramo, da ima uslova za to, jer vi ste često u Beogradu, pa smo mi spremni da te kontakte i davanje tih informacija ostvarimo. Moguće je ići na dogovaranje, ali molimo da nas shvatite da je nama nezgodno da budemo inicijator u toj stvari, baš zbog sve te prošlosti, i sve to na neki način predstavlja hipoteku ili senku nad nama.

Predsjedavajući VOJO SRZENTIĆ

Pošto smo i mi u toku te akcije dosta radili, možda bi bilo dobro da, radi toga, da i vi znate što smo mi do sada preduzeli i kakva su naša gledanja i stavovi, da to kažemo, pa će to saopštiti drug Durutović.

SVETOZAR  DURUTOVIĆ

U vezi sa ovim političko idejnim pitanjima koja su vezana oko akcije za podizanje Njegoševog mauzoleja, ja bih nešto htio da kažem. Drug Ajtić je i to pitanje sasvim određeno okvalifikovao kao političko-idejno pitanje. Sve rasprave i akcije koje se u vezi sa tim vode preselile su se iz sfere estetskog i umjetničkog rasuđivanja i rezonovanja i dostigle nivo i rang izrazito političkog pitanja.

Mi smo u razgovorima i u sklopu akcije koju vodimo u Crnoj Gori, inače, na sagledavanju političko-idejnih kretanja u sferi kulture, po ovom pitanju šire raspravljali. Radi informacije, samo kratko da skiciram. Ovo pitanje ima i svoju istoriju i predistoriju. Gotovo ima dvadeset godina od kako je donešena odluka o izgradnji Njegoševog mauzoleja. I u glavnom bitan razlog zašto nije ranije realizovana, bila su materijalna sredstva, finansijska sredstva. I kada je nađen način da se do tih sredstava dođe van budžeta, direktno i isključivo, onda se i pristupilo realizaciji ranije utvrđenog projekta oko izgradnje Njegoševog mauzoleja. Ali,  odjedanput, podsredstvom i mobilizacijom različitih političkih snaga sa zajedničkom, antisamoupravnom platformom u vezi sa ovim pitanjem, angažovale su se i mobilisale novije snage. Ja mislim da ekscesnom i devijantnom formiranju javnog mjenja, dijelom je doprinijela i štampa, dezinformišući o pravim namjerama i smislu čitave akcije, izražavajući jedan pokroviteljski odnos prema Crnoj Gori, prema svim tim organima samoupravljanja, demokratskim, koji su odluku donijeli i pokrenuli akciju u vezi podizanja Njegoševog mauzoleja.

Poslije dugih političko-estetskih rasprava, da se tako izrazim, došlo je do političkih konfrontacija i na to se nadovezala crkva sa poznatom tužbom Ustavnom sudu, sa zahtjevom da se, kako u tužbi stoji, a ne u realnosti, sačuva, odnosno ne dozvoli rušenje Njegoševe kapele, da se sačuva Njegošev testament i amanet, kako navodno Mitropolija crnogorsko-primorska tvrdi, mada to nije stvarno, ni estetski ni činjenično ne stoji, nego se radi o čistoj konstrukciji. Tu su mobilisani i advokati, a tu intenciju i namjeru Mitropolije crnogorsko-primorske i Srpske pravoslavne crkve prihvatila je i štampa, a posebno „Ilustrovana politika“. U tekstu na dosta agresivan način obavijestila je javnost i popularisala akciju pravoslavne crkve. Mi u gledanjima na te stvari, svakako, dvojimo one ljude koji iz estetskih i umjetničkih ubjeđenja prilaze tim pitanjima sve do ovog trenutka i u političkim ocjenama i kvalifikacijama, što znači da dvojimo i u isti koš ne trpamo sasvim različite komponente ove akcije.

Ali, polazeći od jednog sasvim realnog političkog zaključka, da u ovom trenutku, u ovom momentu, proširimo rasprave, obzirom na to, i prihvatimo estetske rasprave oko toga, značilo bi da politički to nije prihvatljivo. Jer, s obzirom da je ovo pitanje postalo dominantno političko pitanje, koje zadire u neka fundamentalna prava crnogorskog društva, a iz toga ocjenjujemo da je trenutno tako da ne trpi estetske i druge konfrontacije jer one odmah, čim su izrečeni estetski sudovi, i skliznule su na teren političkih odnosa.

Osobito je neprihvatljivo, u prirodi odnosa koje izgrađujemo danas, taj dušebrižnički odnos, taj odnos kao prema jednom maloljetniku koji se u raspravama, diskusijama ispoljava i nalazi svog konkretnog izraza i preko nekih javnih sredstava komuniciranja. Oko toga pitanja vrši se i politička mobilizacija, jer to pokušavaju pojedine političke tendencije da iskoriste za svoje ispoljavanje.    

Mislim da jedna od posebnih tema, posebno pitanje koje zaslužuje pažnju, a mislim da je u zaključcima Izvršnog odbora Gradske konferencije Socijalističkog saveza, ona se jasno manifestuje i izražava, jer nije dijelila te snage na Crnogorce i one koji nijesu Crnogorci, nego je sve te velikosrpske i druge antisamoupravne nasrtljivce definisala i stavila u isti koš, jer su sve one na istom odstojanju od te demokratske, samoupravne platforme našeg društva.

Jedan takav prilaz, sigurno metodološki može da se razdvoji, ali politički ta ocjena koja je saopštena, i stavovi u zaključcima gradske konferencije Socijalističkog saveza, politički je najprihvatljivija.

Sigurno da određena razmatranja zaslužuje i pitanje ponašanja Crnogoraca van Crne Gore. Ali, politički ne doprinosi dovoljno ni uspješnom vođenju akcije ako se stvori atmosfera i formira javno mjenje da sve to čine Crnogorci koji su van Crne Gore.

Otuda, po mom mišljenju, trebalo bi da dođe do izražaja to sadejstvo komunista Crne Gore i radničke klase Crne Gore sa radničkom klasom Srbije i komunistima Srbije.

Oblici dogovaranja između rukovodstva Saveza komunista, unutar organizacije Saveza komunista, unutar ostalih smoupravnih, demokratskih institucija dvije republike, treba da budu prisutna u toj akciji. Zatim, to uzajamno informisanje i obavještavanje oko akcija koje se vode ili koje se namjeravaju voditi oko ovog pitanja, da se antisamoupravne snage i antisamoupravne tendencije i platforme ujedinjuju, mislim da bi dogovori i sadejstvo, ne samo između partijskih institucija i ostalih društveno-političkih organa, nego i između institucija koje djeluju na sektoru propagande, na sektoru kulture u Crnoj Gori i Srbiji, doprinijeli da se skrati prostor na kome mogu antisamoupravne, velikosrpske snage i djelovanje  pravoslavlja nalazi teren za svoj rad. Toliko sam ja imao da kažem.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Ja bih htio samo nekoliko momenata da podvučem u vezi sa ovim pitanjem, i mi mu tako pristupamo i čini nam se da svaka druga kvalifikacija ne bi sigurno izražavala suštinu tog stanja.

Kad to kažem, onda imam u vidu ne samo ove momente na koje vi ukazujete, i na koje ste vi ukazali vezano za djelovanje ostataka tih velikosrpskih šovinista, nego je to jedan širi okvir političkog pitanja. U okviru toga mislim da je sljedeće važno. Sukob na ovom pitanju se javlja i kao manifestacija određenih političkih odnosa u Crnoj Gori.

Mi smo, kako što je Durutović rekao, imali tu odluku davno donešenu, i deset godina od kada je donešena od 1952. do 1963. nije bilo nikakvih rasprava i diskusija o tom problemu Njegoševog mauzoleja. Kasnije se demokratizacijom društvenih odnosa otvorila određena diskusija oko toga, a sa zaoštravanjem političkih odnosa u Crnoj Gori, naročito uoči Petog kongresa SK Crne Gore, ovo pitanje se na određen način javilo i kao odjek tih odnosa, tako da jedan broj ljudi, Crnogoraca koji žive u Beogradu, političkih funkcionera koji u ovom trenutku možda i nijesu najizrazitiji predstavnici Crne Gore u federaciji, računaju sa sukobom na ovom pitanju u Crnoj Gori i sa eventualno mogućim komplikacijama koje bi se, vjerovatno, mogle koristiti za akciju protiv rukovodstva u Crnoj Gori. Ta inicijativa za obnavljanje akcije je imala ovakav karakter. U dva navrata je crnogorska vlada raspravljala ovo pitanje, prvi put 1962. godine, i drugi put 1965. godine. I oba puta je bio finansijski razlog da se do sada ovo nije moglo ostvariti. Međutim, tadašnje Izvršno vijeće nije moglo da nađe mogućnosti za godinu dana, kada je trebalo iz budžeta izdvojiti 300 miliona, pa je donijelo odluku da se to odgodi, jer se ne može u tom roku realizovati.

Kada je utvrđivan srednjoročni plan 1965. godine, i kada se ponovo postavilo pitanje budžetskih sredstava za ovo, kada se cifra popela na 700 miliona, i to je opet bio motiv zbog čega Izvršno vijeće nije moglo da ide u realizaciju tog projekta.

Nazad dvije godine, data je inicijativa i ideja da se ide na opštedruštvenu akciju, da se ne angažuju budžetska sredstva republike nego da se pokuša sa jednom opštedruštvenom akcijom za finansiranje, za materijalnim sredstvima koja bi osigurala realizaciju ovoga projekta. To je de fakto taj razlog koji je bio prisutan posljednih 7-8 godina i koji je u dva navrata na sjednicama naše Vlade bio razlog da se ne može ići na izgradnju. Potom je Cetinje preuzelo inicijativu da ono bude, a ne republika, inicijator opštedruštvene akcije. I tada je naše Izvršno vijeće početkom 1969. godine prenijelo na Skupštinu opštine Cetinje svu dokumentaciju, sve odluke i materijale.

Tada je u diskusijama oko obnavljanja ovog pitanja i te akcije bilo dosta prisutno mišljenje, da li će sadašnje crnogorsko rukovodstvo da se uključi u tu akciju ili neće. Tu su bile određene kalkulacije, čak ko će biti predsjednik odbora za podizanje mauzoleja, da li će se taj odbor pretvoriti u politički punkt koji bi mogao da bude jedna dosta jaka pozicija u crnogorskim uslovima za određenu političku aktivnost.

Međutim, mi smo u procjeni političkog momenta pošli od toga da bi pitanje revizije te odluke dovelo do ozbiljne političke podjele u Crnoj Gori. Podjela postoji i sada, ali je ona znatno manjih dimenzija nego što bi bilo da se ide na reviziju te odluke. Mi smo smatrali da bi bilo politički krajnje oportuno, da bi to dovelo do velikih političkih komplikacija, ići na bilo kakvu reviziju te odluke.

Sada smo se mi uključili u tu akciju, tim prije što je taj finansijski razlog otpao, iako se republika neće moći distancirati da sa određenim sredstvima pomogne tu akciju.

Nama se pokazalo u najnovijim detaljima, da je tu bilo mjesta takvom rezonovanju, da smo bili u pravu kada smo to tako uradili. To pokazuje, moram da kažem, i stav Ustavnog suda u odnosu na tužbu crkve, to pokazuje na određeni način, iako ja to ne bih želio da predimenzioniram, i diskusija koja je vođena na sjednici Odbora za podizanje Njegoševog mauzoleja koja je nedavno održana, na kojoj je bilo kritike na Vladu crnogorsku od strane Vukmanovića (Svetozar-Tempo) i Popovića, gdje je pokušano da se politički atakira na sadašnje rukovodstvo, Vladu itd. Poslije toga drug Vukmanović je podnio ostavku, iako je u toj ostavci naglasio svoju opredijeljenost za izgradnju mauzoleja na vrhu Lovćena.

Mislim da su to neki momenti koji stoje, ali vjerovatno sa kojima ne možemo ići sada u javnost, ne možemo objasniti mnoge te stvari, ali vama iznosimo ove stvari radi potpunije informacije o tim našim ocjenama.

Dvije stvari želim još da kažem u vezi sa tim. Kada bi sigurno to pitanje bilo novo, kada ne bi imalo dvadesetogodišnju istoriju, sigurno da bi naš odnos bio sasvim drugačiji. To je jedno.

Drugo,  mi vodimo računa, i stalno to naglašavamo, da ne trpamo u isti tabor pojedine ljude i mišljenja koji stvarno sa nekog estetskog stanovišta gledaju na taj problem i koji nemaju nikakve veze sa političkim ujdurmama, tako da kažem, koje pojedine političke grupe, ovome ili onome, ove ili one političke karakteristike daju. I to nastojimo da diferenciramo, jer nemamo nikakvog razloga da politički dajemo drugu kvalifikaciju. Ima dosta onih koji imaju estetski prilaz drugačiji nego što je izražen u samoj činjenici realizacije takvog projekta. Ima ljudi koji su inače protiv tih velikih, krupnih spomenika, i to treba po našem mišljenju razumjeti i ne treba tu praviti jedan front prema svima, nego praviti diferencijaciju što jasniju, prema našem mišljenju.

Sljedeće što sam htio da kažem, vezano je za djelovanje Srpske pravoslavne crkve, ne samo na ovom pitanju, ali je ona na ovom pitanju posebno došla do izražaja.

Vi ste vidjeli da smo mi preko naše Vjerske komisije išli na javno iznošenje naših ocjena i stavova oko djelovanja Srpske pravoslavne crkve- Mitropolije crnogorsko- primorske u odnosu na Crnu Goru i ne neka najvažnija pitanja, među njima i pitanje mauzoleja.

Posljednje 4-5 godina ti odnosi sa crkvom su u stalnom zaoštravanju  i  što  vrijeme dalje odmiče,  imamo jednu eskalaciju u zaoštravanju tih odnosa. Oni su u ovom trenutku na jednoj maksimalnoj tački ključanja, tako da kažem.

Mi smo prije ovog objavljivanja stava Vjerske komisije u javnosti, to su naši stavovi, imali jedan razgovor sa mitropolitom crnogorsko primorskim preko Vjerske komisije. Taj razgovor nije doveo ni do kakvih rezultata. Čak što više on je pokazao, da po svemu sudeći, teško je ostvariti dalje kontakte između crnogorskog društva i mitropolita. Tu su neke stvari bile posebno značajne.

Prvo, da li Srpska pravoslavna crkva kao cjelina, uključujući Sinod i patrijarha, stoji u cjelini na ovim pozicijama i nama je mitropolit crnogorsko-primorski rekao da stoji i da oni gledaju na ovo pitanje kako i on gleda. Mi stvarno mislimo da je to tako. Mi mislimo da mitropolit crnogorsko-primorski ne bi bio toliko reakcionaran, tako da kažem, da ne bi išao toliko reakcionarno, toliko oštro u sukob sa predstvnicima crnogorskog društva da nema neko zaleđe.

DOBROSLAV ĆULAFIĆ

Ne bi bio toliko hrabar.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Ne bi bio toliko hrabar. Mi smo učinili ovaj korak da izađemo sa tim ocjenama i u tim stavovima smo iznijeli jedno mišljenje dosta jasno, i nijesmo željeli da u ovom trenutku odmah izvršimo jednu konfrontaciju sa cjelokupnom Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali,  postavili smo pitanje, da li Srpska pravoslavna crkva svojim stavom stoji iza akcije koju mitropolit crnogorsko-primorski sprovodi,  jer je tužbu podnijela Mitropolija, odnosno u ime Mitropolije jedna grupa advokata.

Zavisno od tih odnosa zavisiće i pitanje daljih naših odnosa prema predstvnicima crkve i velikodostojnicima. Mi mislimo da se saradnja sa ovim mitropolitom kao prestavnikom Srpske pravoslavne crkve teško može nastaviti. Već nekoliko godina on kontinuirano ima jedan odnos prema rješenju crnogorskog nacionalnog pitanja, tako kako je riješeno u revoluciji i političkoj borbi. To je počelo istupanjem patrijarha Germana u Crnoj Gori, i da ne ulazim u tu predistoriju tog njihovog odnosa. To je sigurno jedna posebna dimenzija, ali sa ovim pitanjem podizanja mauzoleja on vrši pritisak na sveštenstvo u Crnoj Gori. Vladika je poslao pismo svim sveštenicima u kome traži izjašnjenje sveštenika na ovom pitanju, garantujući da će to ostati njihova unutrašnja stvar i da će garantovati slobodno izjašnjavanje.

Međutim, očigledno da iza toga stoji nekakva namjera crkve u odnosu na sveštenstvo. Sveštenstvo, u osnovi najvećim dijelom se veoma konstruktivno odnosi po ovom pitanju. Sada je bila sjednica Udruženja pravoslavnih sveštenika. Stavovi iznijeti u referatu predsjednika Udruženja su veoma konstruktivni. Oni, po svemu sudeći, ne dijele mišljenje crkve i nalaze se u jednom sukobu sa njom. Koliki je stvarno taj sukob, ko  sve u tom sveštenstvu daje podršku crkvi i vladici, to je još teško u ovom trenutku ocijeniti. Za nas je veoma značajna činjenica da svi zvanični stavovi Udruženja govore o tome da je uticaj našeg društva na sveštenstvo  još uvijek jak, čak bi se reklo nešto veći nego što crkva ima uticaj. Ovo govorim više kao jednu činjenicu koja ima svoju specifičnu težinu u ovim odnosima sa crkvom

Mi smo, s obziorom na te odnose bili prinuđeni da u jednoj seriji članaka u „Pobjedi“ okarakterišemo te odnose crkve prema našem crnogorskom društvu.

Drugo, sa čim bih želio da vas upoznam je o tim pozicijama crkve i njenom odnosu, na što ona u izvjesnom smislu računa,  na te političke odnose u Crnoj Gori o kojima sam govorio, i zašto su preskočili Ustavni sud Crne Gore, zašto su rasturali tu svoju tužbu jednom broju institucija van Crne Gore, ako se ne varam Pravnom fakultetu, a intresantno je da je članak u „Indeksu“ skoro prepisana tužba Ustavnom sudu po svom sadržaju i glavnim tačkama.

Mi smo dobili jednu peticiju od 30 crnogorskih intelektualaca izvan Crne Gore u kojoj traže reviziju odluke. U toj peticiji pored nekih estetskih rezona stoje neke tačke koje se isto podudaraju u cjelini sa tužbom Ustavnom sudu.

Znači, pitanje ove akcije crkve je dosta tijesno povezano sa poznavanjem tih odnosa i igraju na tu kartu, računaju sa izvjesnim snagama u okviru naših redova.

…….

Mi računamo sa svim ovim teškoćama, ali u svemu tome, i kad sve na kraju rezimiramo, stojimo na stanovištu da treba što prije realizovati taj projekat i time prekinuti sve te diskusije. Postoji realna situacija da se taj projekat završi do jeseni iduće godine.

Čvrsto stojimo na stanovištu da ne vršimo nikakvu reviziju odluke jer ne želimo da vršimo političku podjelu Crne Gore na tim pitanjima. Uopšte ne smatramo da bi to bilo dobro i da bi to, ako bi se učinilo, bilo krajnje pogrešan stav.

I sledeće, ne želimo da ulazimo u sporove i prepirke van Crne Gore, da vodimo polemike i rasprave, ne želimo da se javljaju kao sporne strane čak ni sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Nijesmo precizirali svoj stav prema gledanju Ustavnog suda na ovom problemu, ne želimo da se tu javljamo kao sporna strana sa bilo kim van Crne Gore.

Dalje, mislim u mjeri u kojoj to bude trebalo, davaćemo u javnosti određena obavještenja, tamo gdje se radi o falsifikatima i podvalama. Tu pripremamo jedan dokumenat čiji je cilj da ukažemo na neke falsifikate, podvale koje se čine raznim putevima, prije svega tužbom Srpske pravoslavne crkve i drugim dokumentima koji se plasiraju, i to ima svoj posebni aspekt. Oni su čak u Parizu agažovali pojedine elemente koji su vezani sa francuskim intelektualcima i pisano je pismo predsjedniku Titu iz Pariza u vezi sa tim.

Pripremamo jedan dokument, i tu se radi o činjenicama, da vidimo da li se radi o kulturno-istorijskom spomeniku, da li se radi o kapeli i njenom rušenju ili ne.

PREDRAG AJTIĆ

„Pravoslavlje“ je nešto objavilo.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Onda u vezi sa tim da li je to svojina crkve ili nije itd. Kad pripremimo ovaj dokument naša bi želja bila, bez obzira da li će doći do procesa na sudu ili neće, ali je naša želja da na određeni način damo javnosti te činjenice, više kao objektivno informisanje javnosti o nekim pitanjima koja su falsifikovana, nego radi toga da bi vodili spor sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko tog pitanja.

PREDRAG AJTIĆ

Prvo bih hteo da kažem da shvatite našu situaciju da u nekim sredstvima informisanja mi krajnje loše stojimo. Kad se radi o „Ježu“ mi tamo nemamo člana Saveza komunista. Mi smo u neprekidnom sukobu sa njima. O „Književnim novinama“ da ne govorim, znate koliko je tih konflikata bilo, smenjenih redakcija i izdavačkih saveta. „Student“, a to postaje i „Indeks“ stavljen  je na dnevni red. Onda „Vidici“. Ima čitav niz listova koji su van našeg uticaja ili gde je naš uticaj minimalan. To je jedan proces koji je u toku i nastojimo da ojačamo naše pozicije i zato vas molimo da shvatite tu našu situaciju.

Drugo, kada se radi o listovima kao što je „Politika“ kao što su „Večernje novosti“, tu imamo članove Centralnog komiteta i sve što se tamo događa pada na našu adresu. Mi smo prilično sa tim našim drugovima nategli odnose da oni ne mogu prevaljivati krivicu na neke urednike rubrika. „Nin“ koji je jedno vreme vrlo lošu ulogu odigrao u čitavoj ovoj stvari, tu je promenjena ekipa u cjelini.

Treće, htio sam da vam pružim jednu informaciju o stavu Srpske pravoslavne crkve, najnoviji do koga smo došli. Na poslednjem Saboru Srpske pravoslavne crkve, kako je to German saopštio našoj Verskoj komisiji, mitropolit crnogorski je insistirao da Srpska pravoslavna crkva bude nosilac te tužbe Ustavnom sudu. Međutim, navodno je rečeno da je German odbio takav zahtjev, da je rekao da svaki od vladika ima svoje lokalne probleme i smatra da su to osnovni problemi Srpske pravoslavne crkve. Međutim, crkva ne može da stane na takvo stanovište i da on smatra da je to eparhijski problem, da se on kao Srpska pravoslavna crkva neće usprotiviti takvoj politici njegovoj, ali ga neće ni pomoći ni podržati i stati u cjelini iza njega u takvoj njegovoj poziciji.

I drugo, navodno su bili njegove namjere da se izabere, ne znam kako da kažem, vikar, da bi se njemu pružila šansa da u natezanju ovih odnosa podnese ostavku, da bi doprineo daljoj tenziji tih odnosa, a da dođe taj namesnik koji bi tu njegovu funkciju vršio.

To su informacije sa kojima raspolaže naša Verska komisija. Ako je od koristi mi bi mogli da damo autentičan tekst.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Dobro bi bilo da to imamo, jer je mitropolit u razgovoru sa našom Vjerskom komisijom dao drugačiju interpretaciju tog stava. Govoreći o tome on je rekao da je za ovu njegovu akciju čitav Sinod. Imali smo jednu informaciju koja je slična ovoj o kojoj si ti govorio, pa bi htjeli da to provjerimo. Predsjednik Vjerske komisije Šuković mu je postavio to pitanje u razgovoru i on je rekao da iza njega stoji i Sinod i Sabor.

DOBROSLAV ĆULAFIĆ

Izjednačio je njegovu akciju sa Sinodom.

PREDRAG AJTIĆ

Izvor ove informacije je naša Republička verska komisija.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Ja sam htio da dam još dvije informacije. Mi smo imali razgovor sa Titom na našu inicijativu i istovremeno smo ga informisali o ovoj problematici. To je bilo u vezi ovih problema. On je rekao u razgovoru da je svojevremeno dobio pismo od patrijarha Germana u kojem je tražio da ga primi na razgovor. Drug Tito je rekao da ga neće primiti niti će odgovarati na pismo.

Mislim da je u cjelini prihvatio naše mišljenje vezano za ocjene ove problematike, a posebno u vezi sa tim je rekao da nije vidio potrebe da Ustavni sud onako reaguje, jer je mogao  da nađe načina da se distancira od toga. To napominjem zato što ima jedan broj ljudi u Crnoj Gori koji postavlja pitanje: što Tito misli o tome. Često puta se operiše sa takvim navodnim mišljenjima itd. On je rekao da neće da se miješa u to jer je to stvar Crne Gore.

Doduše, nama je rekao da treba da budemo u kontaktu sa drugim republikama i da nam dadu druge republike podršku svemu tome. On se slaže da je to isključivo političko pitanje, tu je saglasan sa tim, a uz to je rekao da se radi o ostacima srpskih šovinista koji vrše atak na srpsko rukovodstvo. To sam više htio da kažem kao vašu informaciju.

I drugo, oko štampe. Veljko Milatović je predsjednik Odbora za izgradnju mauzoleja. On je imao jedan sukob sa direktorom „Politike“ na ovom pitanju. Ne znam da li ste informisani o tome. Veljko je okarakterisao odnos „Politike“ na pitanju Njegoševg mauzoleja tako da je rekao da „Politika“ vodi anticrnogorsku politiku. Ne znam koliko to ima nekih svojih posljedica.

Mi smo imali primjedaba na „Politiku“ to je činjenica, ne kažem da je to jedan politički stav, ali se provlači u nekim stvarima nešto što očigledno nije trebalo od strane „Politike“ da dođe. Samo jedan detalj. Kada je objavljeno ovo da će Ustavni sud raspravljati, odnosno da je stigla tužba Ustavnom sudu, mene je telefonom na stan zvao saradnik „Ilustrovane politike“ i tražio intervju. Ja sam rekao da niti želim da dajem intervju niti izjavu i da smatram da ne bi trebalo ni „Ilustrovana politika“ od toga da pravi senzaciju.

Međutim, oni su dali onaj članak koji je prenio tu tužbu Ustavnom sudu kroz riječi advokata. Ti su advokati, znamo ko su i kakvi su, i to je izazvalo ozbiljne političke proteste i reagovanje kod ljudi, jer se automatski podržala ta teza da se radi o dvije suprotstavljene strane. Znači, dvije sporne strane, s jedne strane crkva, a s druge država u vidu Crne Gore. Mi ne možemo biti nikakave sporne strane u tom pitanju. Kada su to uvidjeli onda su napravili drugi članak.

Sa tog stanovišta imamo primjedbi i čini nam se da je moguće da se tu izbjegnu neke stvari i ako treba da se „Politika“ javi onda treba da pođe od političkog aspekta problema.

……………………………….

DOBROSLAV ĆULAFIĆ

Da li možemo da privodimo ovaj razgovor kraju?

Meni se čini da je to što smo izvršli ovo međusobno informisanje oko tih političkih zavrzlama, kako da kažem, bilo korisno iako smo od prilike znali vaš stav. Ali, bilo je korisno da to čujemo i ovako i da vi budete od naše strane informisani o tome kako mi gledamo na sve to, kako mi gledamo na tu situaciju i da vam pružimo informaciju što smo mi do sada uradili.

Mislim da je mnogo značajno da i vi drugovi u Srbiji  i mi ovdje u Crnoj Gori imamo iste poglede i istu kvalifikaciju te akcije, da se radi o jednoj političkoj raboti, i vjerovatno da će to biti od značaja i za Savez komunista Srbije i za nas da u buduće na jednu eventualno ovakvu manifestaciju možemo jedinstveno reagovati. To je dosta značajno i ovaj razgovor  tome treba da doprinese.

Inače, Veso (Veselin Đuranović) je govorio o tim načinima na koje smo do sada reagovali, koristeći „Pobjedu“ i to saopštenje Vjerske komisije. Mi smo nešto u Sekretarijatu razgovarali oko toga, da li na neki način , nešto jasnije i određenije da reagujemo.

Međutim, ja mislim lično da ćemo, zavisno od toga kako će se razvijati situacija, pošto definitivno pristupimo relizaciji tog projekta, može se očekivati da kada radovi odmiču da to splašnjava, a inače treba očekivati da će te snage sve to koristiti. Zavisno od toga mislim da ćemo mi ovdje biti u situaciji da se odlučimo kako da reagujemo i u kojem momentu i na kakav način.

Na kraju o tome pitanju kada se radi, mislim da bi u tom smislu bilo dobro i češće da se dogovaramo i telefonski nazovemo, pošto faktički više se stvari oko toga zbiva u Beogradu nego ovdje.  I dobro bi bilo da se informišemo oko toga zavisno što se bude zbivalo.

Inače što se tiče potrebe koordinacije i tješnjih kontakata i po ovom, a posebno po drugim pitanjima, mislim da smo se složili da postoji potreba za tim i da bi možda u nekom kontaktu, poslije ovih odmora i porazgovarali, izvršili selekciju tih najznačajnijih pitanja koja imaju političke implikacije, šire o tome razgovarali i dogovarali se.

Kada je ovdje bila delagacija Srbije dosta smo o tome razgovarali i to je osnova od koje želimo po ovim pitanjima da idemo.

Ne znam što bi mogli danas drugo da zaključimo.

PREDRAG AJTIĆ

Ovo sam hteo  reći da se ima tri-četiri dana desio jedan štrajk glađu na Filozofskom fakultetu. Nije ozbiljnih razmera, radi se o njima dvadesetak, već je to   juče palo na dvanaestak njih. Oni pokušavaju  da iziđu  u širu javnost, govori se o tome da bi želeli ići na miting koji bi okupio i kulturne radnike na pitanju tih socijalnih razlika u našem socijalističkom konceptu, što je bilo inače u junu, a tu se nadovezao i problem izgradnje mauzoleja. To se sve prepliće. Mi ne znamo koliko je to ozbiljno, to su bile prve informacije juče, ali imamo osećaj da se na taj način stvara napregnuta i konfliktna situacija.

To kažem samo radi toga da to imate kao elemenat u vašim razmišljanjima. Inače, mi ćemo napraviti jednu informaciju o tome.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Mi smo nešto čuli, ali ne izvorno nego posredno.

PREDRAG AJTIĆ

Mi smo se postavili tako da to suzimo politički, idejnim akcijama, ali nećemo prezati ni od administrativnih mera da to ne uzme šire razmere i neke oblike javnog delovanja.

VOJO SRZENTIĆ

Ono reagovanje Socijalističkog saveza Beograda je veoma dobro bilo jer je jasno kvalifikovano to što je pokrenuto na Filozofskom fakultetu.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Kod nas vjerovatno postoji potpuna saglasnost u najširem krugu političkog aktiva Crnogoraca da stav Savez komunista Srbije i političkog rukovodstva Srbije na tim pitanjima je potpuno jasan i da ovdje u ovom političkom rukovodstvu u tom pogledu nema nikakvih rezervi. Sve to što se u posljednje vrijeme dogodilo, a vezano i za akciju Gradske konferencije Saveza komunista u vezi sa „Književnim novinama“ u tome najširi politički aktiv Crne Gore ima sasvim jasno stanovište.

VLADO JOVIČIĆ (član Izvršnog komiteta CK SK Srbije)

Kad smo formulisali te zaključke imali smo to u vidu. Nije se dogodilo ono što se očekivalo, jer se  smatralo da će političko rukovodstvo grada nasesti, to se moglo čuti u nekim razgovorima, i da će reći da mauzolej treba da se gradi. Međutim, bilo kakav decidiran odnos, bio on pozitivan ili negativan, to bi u neku ruku predstavljalo tutorstvo.

Osjećam iz ovih neposrednih kontakata da se mnogo koristi posljednja Njegoševa volja u vezi….. pa bi možda dobro bilo pogledati u zube ovoj izjavi jer u interpretaciji drugih i Mažuranić nije pesnik itd., stalno se insistira na tu poslednju volju, pa bi to trebalo bolje videti.

PREDRAG AJTIĆ

Ja mislim da ne treba sa ovog razgovora davati nikakvo saopštenje, pošto je ovo jedan radni razgovor.

VOJO SRZENTIĆ

I ja mislim.

DOBROSLAV ĆULAFIĆ

„Vjesnik u srijedu“, isto se upliće, pa i hrvatski nacionalizam podgrijava tu akciju i ubacuje se, vjerovatno sa željom da izazove nepovjerenje između dva Saveza komunista, dvije republike, svako ima neku ambiciju da tu nešto ušićari.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Čitao sam iz novina o nekom pokretu mladih književnika na Lovćenu.

VLADO JOVIČIĆ

To bi mogao biti pokret književne omladine.

VESELIN ĐURANOVIĆ

Moralo bi se vidjeti šta je to.

VOJO SRZENTIĆ

Nije isključeno da bi se i to moglo iskoristiti.

VESELIN ĐURANOVIĆ

To je akcija ovog Doma omladine.

VLADO JOVIČIĆ

Ako je to akcija Doma omladine onda će to biti u redu, ali se bojim da se ne ubaci književna omladina.

VOJO SRZENTIĆ

Ja mislim da možemo zaključiti ovaj razgovor.

(razgovor zaključen u 10,25 časova)   

mr. Selhanović Jadranka

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *