Đilas: Petnaestak komita iz šume izbi pred našu kuću, otac istrča s revolverom…

Priredio: V.J.

U Beranama je 1937. održan možda posljednji, ili jedan od posljednjih, u nizu sudskih procesa u nekom predmetu s neposrednim implikacijama oko krvavoga „ujedinjenja” iz 1918. godine. Koliko sam uspio da provjerim — ovaj podatak je nepoznat istoriografiji.

Naime, pred Okružni sud u Beranama, krivično vijeće sudije Puniše Lekića, izvedeni su 1937. negdašnji komiti: VUČETA DULOVIĆ i RADOJICA OROVIĆ.

Dulovića — tada u 79. godini života! — nastanjena na Slijepač Mostu (Bijelo Polje), te Orovića, koji je rođen 1901, iz Štitarice (Mojkovac), a nastanjen u Majstorovini (Bijelo Polje), tužilaštvo tereti da su, kako se navodi, „1920. godine, u društvu ozloglašenoga hajduka, TODORA DULOVIĆA, i još nekoliko odmetnika, došli u selo Polja”, kod Mojkovca, te podstrekivanjem i umišljeno pomažući, učestvovali u ubistvu M.G. — taj je, nakon hvatanja, teško od komita mučen, te su ga, „unakažena i polumrtva”, potom objesili o jednu šljivu …

Surovi modus operandi ovoga ubistva upućuje da se radilo o komitskoj osveti: za učešće zlosrećnoga M.G. u represalijama srpskih okupacionih vlasti ili kontra-komitskim poćerama, možda i za drukanje? No, krivica optuženih, Dulovića i Orovića, po glavnim tačkama optužnice, pred Okružnim sudom u Beranama 1937. nije dokazana i oslobođeni su.

Sva trojica pomenutih — Dulovići, otac i sin, te Orović — likovi su u memoarima Milovana Đilasa, naslovljenim „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, a objavljenim 1958. u Njujorku.

Iako su u kuću Đilasa u Podbišću, kod Mojkovca, još od austrougarske okupacije komiti često svraćali — i nikad nijesu prokazani — situacija se stubokom mijenja nakon masivnoga napada i zvjerstava srpskih vojno-žandarmerijskih snaga na Rovca u aprilu 1920, kada posebno stradavaju bratstva Bulatovići i Vlahovići.

Đilasov otac, Nikola, negdašnji crnogorski oficir, komandir je žandarmerije u toj operaciji, a član komitske družine Todora Dulovića bio je, među ostalima, MILOVAN BULATOVIĆ, iz Rovaca.

Iz dostupne dokumentacije se vidi da je, „u ime Petra I Karađorđevića”, na prijedlog ministra vojnoga i mornarice Stevana Hadžića, a sa potpisom regenta Aleksandra Karađorđevića, „u činu kapetana I klase, pređašnji pešadijski kapetan Crnogorske vojske” Nikola Đilas primljen 23. aprila 1919. u Vojsku Kraljevstva SHS (FAOBr 73983).

Hronološki, po slamanju ustanka Rovčana, opet na prijedlog resornoga ministra i potpisom regenta Karađorđevića, Đilas je „unapređenje u majora” dobio 28. juna 1920. (FAOBr. 12248). Bio je komandir čete u 1. bataljonu 9. pješadijskoga puka, docnije i u štabu te formacije. No, penzionisan je već 15. juna 1921, na prijedlog resornoga ministra, a rješenjem „Aleksandra, naslednika prestola” (FABr. 29354).

Kako je napisao Milovan Đilas, po penzionisanju, tj. prestanku službovanja u Kolašinu, otac mu se vraća za stalno u Podbišće, „još nezadovoljniji, ne znajući što će s neutrošenom snagom”. Opisuje i strahovanja da će komitska osveta zbog Rovaca stići i oca.

I zaista, održano je u Podbišću svojevrsno komitsko suđenje, o glavi njegova oca. Slijedi peti nastavak s izvodima iz memoara Đilasa…

—–

Jedne ljetnje večeri, dok smo smirivali goveda, petnaestak naoružanih ljudi izbiše iz šume i krenuše k našoj kući.

Brat potrča kući da obavijesti oca, a za njim u trk najodaniji drug i pomoćnik Todora Dulovića — Radojica Orović, mladić sitan i živ kao oganj, rumen i crnomanjast…

Todor kaže da se bori za ideju, a ne za… Šta je to ideja? Nešto nekoristoljubivo, kao i Todor što je? Ili nešto što je lijepo da se kaže pred ljudima, da oni utuve u glavu, kao što će i Todora zapamtiti?

Sasvim drukčiji od Todora bio je njegov vjerni drug, Radojica Orović. Na njemu se ne poznaju muke: mlađi je i čvršći, sav čvor.

Oni su različiti — Todor miran i ozbiljan, u svemu stamen i siguran kao stara priča; a Radojica živ, vragolast i nepostojan, pjesma o ljubavi što se u kolu poje.

Na Radojici se vidi sve — i hitrina i hrabrost i lukavost. A na Todoru ništa — ni da je on takav velik, čovječan i surov junak. Čovjek koji četuje i živi godinama od puške, kao što drugi oru. Ipak se njih dvojica tako slažu, možda baš zbog te različitosti…

Otac istrča na stepenice s revolverom u ruci, ali Radojica mu doviknu da se ne plaši i da ne puca. Otac je sad bio u dobrim odnosima s Todorom. Ali protiv oca je oglašeni rovački komita — Milovan Bulatović.

Izgleda da je Todor radio na tome da izmiri oca i Milovana. I doista, te noći se sastadoše u našoj kući: Todor, Milovan, petnaestak komita i moj otac.

Otpoče duga, mučna raspra među njima.

Milovan Bulatović bio je plavuškast momak, grubih crta, krupne glave, širokih usta i velikih rijetkih zuba. Bio je i za seljačke pojmove grubo građen, ali od komada. Govorio je malo i zaobilazno. Smijao se još rjeđe i preko volje. Pričalo se da je vjeroloman i surov. Ovo drugo je i bio. Bio je on čovjek velike i divlje hrabrosti i izdržljivosti.

S revolverom u džepu, otac se pravdao pred komitima, koji su ga zapitkivali čas ovo, čas ono, a ustvari — pred mučaljivim Milovanom. Otac nije ni uplašen ni zbunjen, kao čovjek kad se riješi na sve. Ali mu je stalo, očito, da se sve mirno svrši.

Na momente, razgovor bi dugo i dugo lebdio na ivici — da se pretvori u obračun ili izmirenje. Riječi bi zamirisale na barut i krv, da poslije nekoliko trenutaka dobiju neku srdačnu ljudsku boju. Iako đeca, ja i brat smo se dogovarali što da činimo ako napadnu oca. Brat je smjerao da dograbi nečiju pušku, a ja…

Todor je posredovao, ali rijetko, na takav način da se činilo, ponekad, kako drži stranu Milovanu. Bio je on pošten i stvaran čovjek: ako bi se uvjerio da otac zaslužuje smrt, prvi bi pušku podigao.

Izmirili su se kasno u noći. Sve dotad niko nije komite ničim počastio. A onda je otac podviknuo i ubrzo su se gomile telećega mesa i rakije prosipale na sve strane.

Ali izmirenje s komitima nije i smirilo oca. Tek tada u njemu kao da su popustile nevidljive opruge i počela da ga raspinje neka nemirna sila… Tada je počeo i da se druži s popom ALEKSOM, mnogo starijim od sebe i čovjekom u svemu neobičnim.

[Napomena: Riječ je o ALEKSI POPOVIĆU. Rođen 1866, rukopoložen za sveštenika 1891. u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Bio je paroh u Trepči kod Andrijevice, docnije paroh za Polja, Štitaricu, Gojakoviće i Podbišće.]

Popova sina, jedinca — ubili su komiti. Pričalo se da je pop zbog toga malo šenuo. Možda je bilo tačno da je sinovljeva smrt poremetila starca, koji je i bez toga bio u svemu čovjek na svoju ruku. Opština je razasuta, a kako je pop Aleksa jedini sveštenik u njoj, stalno je na putu, na konju, i u crkvu je rijetko navraćao.

Išao je po narodu: đe omrkne tu osvane. Ali vazda birao bolju kuću, u kojoj je mekše i masnije, što nije ni krio u svojoj gruboj otvorenosti. „Ni kandilo bez ulja ne gori” — govorio je on i dodavao: „Tvrdo je za mlado, a mlado je — za staro”… Krštavao je i opijela držao skraćeno, uzimajući iz molitava ono što je držao za najvžnije.

Njihovo prijateljstvo poticalo je više iz toga što je taj čudni i nesređeni čovjek grdio, pola u šali a pola u zbilji, obje glavne političke struje — i zelenaše i bjelaše. On je vrlo živo bio i protiv jednih i protiv drugih, ne budući za šta treće. Svoga programa on nije imao.

Napadao je sve ono što je na vlasti i na snazi i to mu je bilo dovoljno. No nije to radio sa zlobom i žestinom, nego s nekom podrugljivom ozbiljnošću. I sâm je za sebe govorio: jug uz Taru, śever niz Taru. Ovi vjetrovi duvaju u stvarnosti obratno; i on je time samo htio da kaže kako je u svijetu, pa i kod njega, sve naopako…

Zima 1921-1922. godine bila je za Todora veoma teška. Otkrili su im sklonište i išćerali ih u mraz i snjegove. Gonjeni, gazili su riječice, uzduž, po mrazu, ne bi li zaturili tragove.

Sve je bilo skočilo na njih — i hala i vrana. Morali su da se razdvoje, neće li kogođ od družine preteći. Todor je ostao potpuno sam, naćeran usred zime preko puste i snjegovite Sinjajevine.

Tada je, prvi put, pričao je, uzeo silom hranu. Upao je u kolibu, da zaište hljeba od čobanina. A ovaj ga odbija: „Nemam ni zalogaja” — veli. Pogleda Todor, a na polici se dimi tek ispretana kukuruznica. Čobanin je znao da Todor ne uzima hranu ako mu je ko ne dâ od mila. Iskoristio je to čobanin, a možda je i sâm već bio osilio prema rijetkim i razagnatim odmetnicima.

Todor je tada, mimo svoje volje, ubio i čovjeka. Kroz golu planinu nagnao se za Todorom neki seljak, odmoran, bijesan — sa cicvare i iz toplog, na gladna i prozebla hajduka. Todor vidi da će ga seljak savladati ako ga dostigne, a uteći mu ne može.

Molio ga je, kumio ga je, da se vrati. Ali seljak pozastane, pa opet za hajdukom. Vidi seljak da Todor jedva diše; i čeka kad će se u neki smet zaglaviti pa da mu kidiše. Hoće živoga hajduka. Hoće uz ucjenu — i slavu. Viđevši da nema kud, Todor je okrenuo pušku i — ubio ga.

Izgledao je Todor veoma izmučen, iako to ničim nije odavao. Promrzao je u snjegovima, noge su mu trulile i od njega se širio težak zadah. No on je trpio — ne žali se.

Poginuo je i drugi Todorov brat MIHAILO [rođen 1901, ubijen 1922. godine, prim] — kod njega su našli gomilu pjesama. Mladić nije ni učestvovao u borbama, nego lunjao selima, od udovice do udovice, oplakujući u pjesmama svoju izgubljenu mladost i komitske pogibije.

I kod Todora je bilo, iako miran i postojan, neke nemoćne žalosti. Nosi sobom i svakome čita neku, već dronjavu, novinu. U njoj je pjesma kojom kralj Nikola, ne bez tuge, bruči glavare koji su ga napuštili [kralju Nikoli se pogrešno pripisivalo autorstvo tih pjesama, prim]…

(Nastavlja se)