Đilas: Pogibija Todora Dulovića
Priredio: V.J.
Ni smrt kralja Nikole [1921], ni pogibija Todorova [1923, desno na fotografiji gore] i drugih komita nijesu nikoga iznenadile, a jedva i uzbudile. Na to se i tako čekalo. Njihovo vrijeme bilo je prošlo — tvrdi Milovan Đilas (1911-1995).
On je ostavio najdetaljnije opise Todora Dulovića. O ovome komiti, poginulom prije ravno 100 godina, još jedan poznati crnogorski autor i Đilasov bezmalo ispisnik, takođe afirmativno piše — Mihailo Lalić (1914-1992) u najmanje tri svoje knjige: „Lelejska gora”, „Gledajući dolje na drumove”, „Zlo proljeće”.
Todor Dulović rođen je 1895. u Trnovici (Donja Morača), sa prebivalištem na Slijapač Mostu, prema nekim dokumentima na Ravnoj Rijeci (Bijelo Polje). Od kraljevske vlade Crne Gore u emigraciji dobio je oficirski čin. Njegovu grupu boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost, najvećim dijelom za oko četiri godine komitovanja, uglavnom su sačinjavali:
– Radojica R. Orović (Štitarica), Boško N. Boričić (Bjelojevići), Milikići — Mihailo i Milinko (Bjelojevići), Radoš Đukić, Sekula Đ. Kruščić (Bjelojevići), Labo Mišnić (Bjelojevići), Uroš G. Grdinić (Donja Polja), Savo Peković, Mojaš Tomović (Lepenac), Radomir Ivezić, Božo Rakočević, Radonja Pešić (Ravna Rijeka, učitelj), Perko Varagić (Bijelo Polje), Lakić Lakićević (Trebaljevo)… u toj grupi su i Todorov otac Vučeta, do hapšenja; i dva brata, Petar i Mihailo, do njihovih pogibija.
Uz Orovića, Todorov najvjerniji pratilac je Boško Boričić (lijevo na fotografiji gore), do ranjavanja i zarobljavanja: 1922. osuđen na smrtnu kaznu koja mu je amnestijom 1925. preinačena na 20 godina, robijao u Zenici, uslovno oslobođen aktom o kolektivnome pomilovanju od 24. maja 1934.
U raznim okolnostima i intervalima, Todoru Duloviću su se pridruživali i komiti, pojedinačno ili sa svojim družinama, iz drugih krajeva: Kršikape — Rade i Tomo iz Uskoka, Bulatovići — Radoš, Drago i Mašan iz Smailagića Polja (Kolašin), Milovan Bulatović iz Rovaca, Drago Prelević iz Kuča, Vukalica Marković iz Dolca (Berane), Radun Jelić iz Slatine (Andrijevica), Filip Đurđevac (Nikšić)…
Interesantno, najkasnije od proljeća 1922. u Todorovoj družini je i jedan Musliman — Adžo Bronja, iz sela Žitniće, srez Sjenički (Srbija), bjegunac iz zatvora.
Dvije su najveće akcije koje se pripisuju grupi Todora Dulovića: na Đurđevdan, 6. maja 1921. na Lepencu su žandarmima napravlili zaśedu, ubivši ih petoricu; 22. avgusta 1922. na rijeci Tari, lokaciji Umukli Vir između Štitarice i Trebaljeva, izmasakrirali su vod-patrolu Vojske Kraljevine SHS…
Prema srpskoj verziji o ubistvu Todora Dulovića, „žandarmerijsko poterno odeljenje sreza Kraljskog u okrugu Andrijevičkom, sukobilo se noćas [15. aprila 1923. godine] u selu Prisoju, sa čuvenim CRNOGORSKIM ZLIKOVCIMA Todorom Dulovićem i Radojicom Orovićem”.
„Razbojnici su, čim su ih napali žandarmi, pobegli u jednu kuću, tu su se barikadirali i započeli borbu sa žandarmima. Vođa patrole, žandarmerijski potporučnik Šabanović, naredio je tada svojim žandarmima da opkole kuću, a on se sam privukao otvoru kroz koji su zlikovci pucali i kroz njega ubacio u kuću dve bombe”.
„Bombe su, međutim, samo demolirale jedan deo kuće”, tvrdi srpska štampa, „a razbojnici, koji su, kao nekim čudom, ostali nepovređeni, izleteli su napolje i uhvatili druge zaklone”.
„Na to je Šabanović skupio svoje ljude i pucajući neprestano, jurišom dospeo u zaklon. Tu je, u novom puškaranju, Dulović poginuo, a Orović, SMRTNO ranjen, pao je živ u ruke žandarmima”.
„Dodaje se da je Dulović bio ucenjen sa 20.000, a Orović sa 10.000 dinara” i „Ministarstvo unutrašnjih dela predložiće odvažnog potporučnika Šabanovića i njegovi žandarme za odlikovanje”.
U izvještaju se ne navodi ime žandarmerijskoga potporučnika; to je, po svemu sudeći, Božidar F. Šabanović, zaista nagrađen činom poručnika, docnije i kapetana I klase, prebačen na službu u Bosnu i Hercegovinu (Mostar, Brčko), a u ime kralja Petra II Karađorđevića 1938. dobio Orden jugoslovenske krune.
Kao i obično, srpski izvještaji o crnogorskim komitima obiluju poluistinama.
Napisano je, na primjer, da je u obračunu u Prisoju kod Andrijevice Radojica Orović „smrtno ranjen”. Međutim, ranjen jeste, ali preživio je. Sud u Kolašinu Orovića krajem 1923. osuđuje na vječitu robiju, trunuo u memli zavora u Zenici, amnestijom mu kazna smanjena na 20 godina, a kolektivnom amnestijom od 24. maja 1934. na uslovnoj je slobodi; umro u dubokoj starosti u selu pokraj Bijeloga Polja…
Komiti — Ž. Nikčević, B. Radojičić, D. Adžić, „i drugi” — tvrdila je optužnica tužilaštva Kraljevine SHS, kod Gackog (BiH), blizu crnogorske granice, 1. maja 1923. dvojicu žandarma su „zaklali, ostavivši na mrtvim žandarmima ceduljicu sa natpisom: OSVETA ZA NAŠEGA DRUGA TODORA DULOVIĆA“.
O pogibiji Todorovoj piše i Milovan Đilas. Slijedi sedmi nastavak izvoda iz njegovih memoara „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenih 1958. u Njujorku.
—–
Komitstvo je opadala brzo, ostavljajući za sobom krvave i nejasne tragove — kao da su komiti, ginući junačno i tonući u sve grublja nasilja, i sâmi htjeli da zamrače ono za šta su se borili.
Uzroci tom opadanju bili su mnogostruki. Narod ih je, pritisnut vlastima i sit života pod opsadom, sve više napuštao, a i komiti su, ogorčeni, sve češće činili takve postupke koji su ih odvajali od naroda, od te šume najdublje i jedine u kojoj su mogli naći utjecišta.
Tako su oni upali u kuću jednoga seljaka, za kojeg su vjerovali, možda i s pravom, da je opasan špijun. Počeli su da piju i da jedu. A dok su se tako gostili, njega su polako okretali na ražnju, uz ognjište.
Śutradan, onako pripiti i ostrvljeni, zapali su na Umukli Vir i pobili desetak vojnika, koji su tuda mirno prolazili.
Do tada su komiti izbjegavali da napadaju vojnike. Sukobljavali su se jedino sa žandarmima. Smatralo se da vojnici, mahom regruti, nijesu krivi — čak ni ako ih vlasti šalju u poćere.
Oba ova događaja imala su mučan odjek u narodu, što je vlast lako mogla iskoristiti, čak i da nije primjenjivala surova sredstva protivu naroda.
Takvi i slični događaji nijesu se zbivali samo u našem kraju, nego i drugdje po Crnoj Gori. Odmetnici su, ośetivši da gube, postajali sve nestrpljiviji i ogorčeniji…
I iduću zimu je Todor preturio. Ali idućeg proljeća, 1923. godine, nije se pojavio sa zelenom gorom.
I on je poginuo. Bio je pošao u Vasojeviće, da sveti nekog svog pobratima. Zanoćio je u kući pobratimova brata, koji ga je bio i pozvao u osvetu.
Taj ga je i izdao policiji i stavio mu u piće opoj.
Opojen, Todor je zaspao u sobi. Radojica Orović zaspao je u predsoblju — žandarm ga nije ni primjetno kad su zapucali na Todora.
Od prvoga plotuna lampa se ugasila.
Radojica je jurnuo u mrak, ali su ga u hrvanju živa uhvatili. Žandarmi su ušli unutra. Izrešetan mecima, Todor je još bio živ, iako nije bio pri sebi.
Počeli su da pucaju u njega i da ga bodu bajonetima. Ali on — pričali su — nije htio da umre.
Svega su ga iskasapili — nije imalo od njega što u zemlju da se bači.
Radojica je kasnije osuđen na dvadeset godina robije, sva ubistva su oturena na mrtva Todora, a on je suđen kao — saučesnik.
S Todorom Dulovićem nestalo je posljednjeg znatnijeg komite u našem kraju…
