Đilas: Sestra nariče na grobu komite Draga Prelevića

Priredio: V.J.

Na fotografiji gore je DRAGO PRELEVIĆ, od oca Stanoja, rođen 1899. u selu Donje Stravče, Kuči. Kapetan crnogorske vojske, komita i protiv austrougarske i protiv srpske okupacije.

Srbi su ga smatrali za jednog od najopasnijih protivnika, tvrdili su „najveći razbojnik koga je Crna Gora ikad imala”. Glavu mu ucijenili na 100.000 dinara.

Kapetan Prelević ubijao je srpske žandarme, vojnike i domaće kolaboracioniste. „Imao je na duši 48 UBISTAVA: samo iz Podgorice ubio je sedam uglednih ljudi”, pisala je beogradska štampa.

U junu 1924. na planini Bjelasici, između Kolašina i Mojkovca, Draga Prelevića na prevaru je ubio Vule P. Lakićević, bivši komita; prema nekim tvdnjama i Prelevićev kum, ili pobratim prema drugim tvrdnjama. Ubio ga je na spavanju. 

Lakićević, nagrađen novcem za Prelevićevu glavu — i činom rezervnoga poručnika Vojske Kraljevine SHS — od tada je poznat kao profesionalni kiler, blizak vlastima. Sumnjičen narednih godina za nekoliko ubistava u Crnoj Gori, mahom s političkom pozadinom.

No tek po naručenome ubistvu studenta Gojka Aleksića, izvršenom 1932. u Malinskom kod Šavnika, a koje izaziva zaprepašćenje u javnosti, suđen i osuđen na smrt. Lakićević je obješen 26. januara 1936. u Nikšiću…

I Milovan Đilas (1911-1995) opisuje zlokobnog Lakićevića. Vidio ga je u Kolašinu, neposredno po ubistvu kapetana Draga Prelevića. Đilas je u to vrijeme učio nižu gimnaziju u Kolašinu.

U svojim u memoarima „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku, Đilas neprecizno piše da je Prelević ubijen „odmah” po pogibiji komite Todora Dulovića — međutim, Dulović je ubijen 14/15. aprila 1923, a Prelević više od godinu docnije, 7. juna 1924. godine.

Takođe, Đilas bezmalo odriče političke motive komitovanja Draga Prelevića i svodi ih na osvetu radi pogibije rođenoga brata – VUČIĆA PRELEVIĆA, takođe borca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost.

Međutim, kapetan Prelević je odlazio i vraćao se u Gaetu. Nosilac je – vidi se na gornjoj fotografiji — i oredena Spomenica Božićnoga ustanka. Za zasluge, crnogorska kraljevska vlada u emigraciji mu je dodijelila čin oficira. A kad je 1924. ubijen, kod njega je, između ostaloga, pronađen pečat s natpisom:

– BORCI ZA PRAVO, ČAST, SLOBODU I NEZAVISNOST CRNE GORE.

Milovan Đilas je dovlačenje mrtva kapetana Draga Prelevića s Bjelasice u Kolašin i pokop mogao detaljno pratiti i zapamtiti, jer je stanovao kod Stane Jovanović u naselju Smailagića Polje, blizu gradskoga groblja — van kojega su, po naredbi srpskih vlasti, takođe i bez sanduka i opijela, dvojica Roma sahranili ubijenoga komitu. Slijedi osmi nastavak s izvodima iz Đilasovih memoara…

—–

Odmah iza Todora poginuo je i drugi glasoviti kamita, Drago Prelević, po plemenu Kuč.

Između njega i Todora bila je velika razlika. Todor je bio uman, buntovan seljak, a Drago je zbog krvi otišao u šumu, pa tek onda postao i politički nezadovoljnik. Na pušci je bio žešći i od Todora.

Još vrlo mlad, ispod dvadeset pete, a cijenjen kao jedan od najopasnijih odmetnika, iako je bio, kako se pričalo, izvan boja veoma blage ćudi.

Prije odmetanja živio je mirno u svome selu, čuvajući stoku, dok je njegov stariji brat, Vučić, komitovao i važio za veoma surovog. U ubistvu Vučića učestvovala je jaka i poznata, ujedinjaška porodica Orovića iz Lijeve Rijeke. To je Draga ogorčilo i on se mahne stoke i lati puške, riješen da se osveti Orovićima — da ih zatre do potonjega.

Kad se već našao u šumi, pridružio se komitima i učestvovao je u okršajima sa žandarmima i u mnogim ubistvima. Četovao je mahom sam. Drugi komiti nijesu bili ni zainteresovani u istrijebljivanju Orovića, na šta se on bio zakleo.

Drago Prelević bio je, kao i Todor, ucijenjen vrlo visoko — sa sto hiljada dinara. On je ubio četvoricu samo iz bratstva Orovića. Ali broj drugih koje je pobio bio je znatno veći — prema spisku, nađenom kod njega zajedno s tužnim pjesmama, u kojima je, na narodski način, oplakivao svoga brata i hvalio mu se da ga je divno osvetio.

Ja sam ga jedini put vidio, mrtvoga.

Ubio ga je, na vjeru, na spavanju, Vule Lakićević iz Rijeke Mušovića, kraj Kolašina. Vule je ranije sâm bivao odmetnik, a sada je bio poznati jatak, pa ga je vlast podmitila da Draga smakne.

Čim se čulo za Dragovu pogibiju sva vlast iz Kolašina jurnula je na uviđaj i — na veselje. Znalo se kad će se oni vratiti zajedno s mrtvim Dragom i u Smailagića Polju, iznad gradskoga groblja, iskupilo se dosta naroda, ne da sretnu mrtvoga hajduka, nego iz radoznalosti.

Kasno popodne naišli su oficiri i načelnik sreza, a s njima i ubica Lakićević. On je nosio dvije puške — svoju i Dragovu. Dragovu obješenu o vrat, tako da mu je landarala preko grudi, da se bolje vidi. Bio je to sive boje, blijedih očiju, nosat i razvijen čovjek, neprirodno dugačkih ruku i nogu i skoro ćosav.

Viđao sam Vula i kasnije. Ali i tada i vazda imao sam o njemu isti utisak — pepeljav, izduženog nosa i gubice, imao je u sebi nečeg ljepljivog i istovremeno tvrdog, surovog. Ovaj utisak su imali i drugi o njemu. Ako se neko rađa kao ubica, onda je to bio slučaj s njim.

Navikao da živi od ljudske krvi, on je i kasnije išao da ubija odmetnike. Onda je postao ubica kojeg su iznajmljivali za pare oni koji su žuđeli da se osvete, a sâmi nijesu htjeli da rizikuju svojom glavom. Kao što se krvna osveta preobrazila u zločin, tako su i njeni izvršioci postali, najzad, plaćene ubice.

Vule se neizlječivo bavio mračnim poslovima. Ništa nije radio, a dobro je živio. Svak ga se libio, kao da je bio oživjeli vampir. Najzad je, pred rat, dospio na vješala zbog ubistva — za pare — nekog mladića. Na vješala je Vule pošao hladno, kao da je bio obavio sve radi čega se i pojavio na svijetu…

Takav čovjek ubio je Draga Prelevića, čovjeka kojeg je krvna osveta uvalila u teška ubistva…

Iza vlasti i ubice naišla je grupa s kojom je bio Drago. Bio je mrtav i o njemu se niko više nije brinuo, sem koliko da ga pokažu, vezana za dvije motke, kao na nosila, koje je vuklo mršavo brdsko kljuse. Glava mu se, pozadi, klimatala, po džombavom putu — ni mrtva mira nemajući.

Ova grupa se zaustavila iznad groblja, na pustoj poljanici, i tu istovarila lješinu. U tom času pljusnula je kiša, svijet se razbježao, a hajduk je ostao sam na poljani, u prljavu i podrtu odijelu.

Bio je malen rastom, lijepih crta, plave kudrave kose i bradice. Metak, ušavši s potiljka, razbio mu je lobanju — poveći komad od nje izgubljen je neđe usput.

Kad kiša uminu, pojaviše se odnekud dva Ciganina i počeše da kopaju raku. Oni ne bjehu još gotovi, a kiša poče opet. U onako mokru i glibavu raku bačiše odmetnika i zatrpaše, bez sanduka, čak i bez opijela — da mu niko ne poželi ni crnu zemlju laku.

Dva dana kasnije došla mu je sestra. Izdaleka se čulo kako kuka i nariče u pustu polju na samotnome grobu.

Sestre žale i ožale. Ko će oplakati vrijeme, i strašnu sudbinu ljudi u njemu — onu za koju oni nijesu bili krivi, nego više prilike i doba, kojima su morali da se podaju?…

(Nastavlja se)