Đilas: Većina se 1918. protivila ujedinjenju sa Srbijom

Priredio: V.J.

Ni mojkovački kraj, niti bilo koji u Crnoj Gori, vojska Kraljevine Srbije oktobra 1918. nije oslobađala — takav je narativ docnije izmišljen. Milovan Đilas (1911-1995, na slici gore) svjedoči da je „noću počela paljba; puške su praskale na sve strane, bombe rikale, a mitraljez lajao s vrha brda”.

„To se Austrijska vojska povlačila” i „na nju se podigao svak, hala i vrana”. Đilas, rodom iz Podbišća kod Mojkovca, pamti da su Austrijance „napadali seljaci i komiti duž puteva, probajući da istrgnu konja ili čovjeka iz komora i od slabijih djelova; sačekivali su ih u klancima, u šumovitim dolinama, u kućama; vojska poražene carevine probijala se kroz mržnju i smrt”.

„Otimali su im i krali spremu i puštali ih gole i bose u bezljudnu i šumnatu divljinu, usred jeseni”, veli Đilas. „Ostajala je po putevima sprema svakojaka, i nesahranjeni i bezimeni mrtvaci”, a „po selima se pojavila austrijska uniforma i oprema”.

„Vlast su uzeli komiti, u gradovima”, nastavlja, ali „u stopu za Austrijskom naišla je i Srpska vojska”. Onda su se „sela napunila odmetnicima, a oko gradića se stvara marodna garda, mahom od omladine, pristalica ujedinjenja sa Srbijom; u Kolašinu je već bila nova vlast, od Crnogoraca, pristalica ujedinjenja”.

I počinju „prvi sukobi, oko razoružavanja seljaka”, piše Đilas u memoarima, „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku.

Iako u osnovi vjerodostojno opisuje likove i događaje, Đilas, razumije se, nije u svim detaljima mogao biti precizan. Na primjer, tvrdi da se otac i brat komite TODORA DULOVIĆA, Vučeta i Mihailo, nijesu po „ujedinjenju” odmetnuli u šumu, iako su u stvarnosti obojica i zvanično od srpske okupacione vlasti oglašeni za „hajduke”, glave su im ucijenjene, i svako ih je — uz novčanu nagradu iz Beograda — bio slobodan: ubiti, prokazati ili zarobiti…

Đilasovo Podbišće pripadalo je administrativno u Kraljevini Crnoj Gori — Poljima Kolašinskim, sa središtem u Poljima, na sâmoj Tari, takođe blizu Mojkovca. On procjenjuje da su podjele od 1918. bile duboke, a da su protivnici „ujedinjenja”, iako raznorodni, većina naroda u njegovome kraju. „Nezadovoljstvo sam oštro opažao, i čak bio na osoben — đečiji — način njime obuhvaćen”, piše Đilas.

Kako je „zelenašima” bilo zabranjeno isticanje liste na prvim parlamentarnim izborima u Kraljevstvu SHS, održanim 28. novembra 1920, u Poljima Kolašinskim je sa 53% glasova pobijedila Komunistička partija, druga po snazi antirežimska grupacija u Crnoj Gori. Pa je izvršen osvetnički, masovni teror, doslovna prebijanja istaknutih Poljana od strane teško naoružane srpske žandarmerije i vojske — o čemu nas Đilas takođe izvještava.

Slijedi treći nastavak s izvodima iz memoarskih svjedočenja. Otac Đilasa, Nikola, crnogorski oficir, vratio se iz austrougarske internacije…

—–

S ocem se, ustvari, dogodilo što i s većinom crnogorskih glavara. On je bio PROTIVNIK UJEDINJENJA, iako ne od gorljivih pristaša kralja Nikole. U modernoj Srpskoj vojsci on, poluseljak, nije mogao naprijed. Smatrao je i da je njegova domovina zapostavljena. A bile su vrijeđane i neke svetinje njegove mladosti — prošlost i ime i oružje crnogorsko.

Poneki Srbijanci nazivali su Crnogorce izdajicama i naticali im na nos da su ih oslobodili. Srbijanci pjevaju, na porugu, i pjesmu kako su čije žene dočekale Austrijance: Srbijanke bombama, Crnogorke dojkama.

Sve to vrijeđa i podbunjuje. Ako se oni oko kralja Nikole i nijesu u času kušnje ponijeli kako valja, obični vojnici se ne ośećaju ni krivim, ni postiđenim — ginuli su, patili se i robovali.

Nezadovoljan novim stanjem, otac se ipak primio službe — za komandira žandarmerije u Kolašinu. Nije mu pomoglo dugo premišljanje: našao se u mučnoj prilici da radi ono što ne misli i što ne želi.

Mijenjao se tok istorije i ni s kakvom dovitljivošću nije se moglo grijati na dvijema vatrama. Birajući između uvjerenja i boljega života, većina se odlučila, pa i otac, za ovo drugo. Zar mora tako da bude?

Zar to nije prinudno odricanje od nečeg što je svojstveno jedino čovjeku — od slobodnoga mišljenja, od onoga što je u čovjeku najčovječnije?…

Već je bilo mnogo odmetnika i oni su, u početku, skoro slobodno krstarili selima. Ali kako se nova vlast ustoličavala i pribirala, njihov broj je brzo opadao.

Odmetnuo se i Todor Dulović… Uzrok Todorovom odmetništvu i pod novom vlašću bio je, naizgled, beznačajan.

U Bijelome Polju, nasred pijace, nekakav srbijanski podoficir skinuo je Todoru s glave kapu na kojoj je bilo slovo crnogorskog kralja — H. I. — tj. Nikola Prvi. Todor se odmah podžombao s podoficirom i smrvio mu petom kokardu njegova — srbijanskog kralja Petra. Žandarmi su pojurili da uhvate Todora, ali je ovaj umakao.

Todor je imao još dva odrasla brata, mlađa od njega. PETAR, po redu iza njega, bio je miran i povučen momak, jedino se bavio kućnim poslovima. Tako je baš i izgledao: blijed, vitak, umekšanih crta lica. On ni za vrijeme okupacije nije hito da ide u šumu, samo se uvijao od vlasti.

Treći brat MIHAILO, osamnaestogodišlji mladić, bio je tada u gimnaziji u Kolašinu. Plav i protegljast, uvijek žalosnih śenovitih očiju, pisao je ljubavne pjesme, obijao po śednicima i oko udovica. Drugo ništa kao da ga nije ni zanimalo.

Otac im, VUČETA, bio je sasvim prost čovjek. Crnogorac staroga kova, velikih brčina i s dugačkim čibukom. Zbor mu je bio krupan i s visine, kao s kolja ili kao da je golim rukama gradove otimao.

On je bio — čest slučaj kod zaostalih i starijih ljudi — gorljivi pristaša kralja Nikole. Prestar da ide u šumu, podsticao je Todora; i koliko ga je osobio kao najstarijeg sina, što je čest slučaj kod očeva u Crnoj Gori, kanda ga je još više volio kao BORCA ZA CRNOGORSKU NEZAVISNOST.

Vučeta je, onako star, često zatvaran i tučen zbog sina. Ali, on je sve to podnosio mirno, s ponosom, čak i s uživanjem, neslomiv i uvjeren, ako i ne u pobjedu, a ono u pravednost njegove i sinovljeve borbe.

U drugim krajevima bilo je glasovitijih odmetnika od Todora — [Petar] Zvicer, [Milutin-Mujo] Bašović i drugi. Ali Todor se od mnogih, a možda i od svih, odlično time što nije bio ni u čem surov i nečovječan, iako je pobio mnoge ljude — špijune i žandarme. Nikad se nije ostrvio, čak ni u ubijanju pomenutih protivnika.

Kroz Todorov lik i udes ponajbolje se vidi kakvi su bili i drugi i šta je bilo s njima.

Zima je bila na izmaku, a proljeće još nije počelo. Sve brizga od ledene mokrine… U kasno popodne, uvrh sela, pomolio se niz konja i ljudi. Bilo ih je mnogo, 200-300. Među njima je bilo i upola uniformisanih: naši ljudi, Crnogorci. Vodili su i mazge, natovarene municijom i topovima i mitraljezima.

Stao sam ispred seoskog hana, a ono je — prolazilo i prolazilo… Pet-šest seljaka pred hanom gledali su mračno; i vojska je mrko i ćutke prolazila. Seljaci poskidaše kape kad naiđe jedna zbijena grupa na konjima. Neko pomenu ime Boška Boškovića. Ali ga niko ne pokazuje niti se ko za nj raspituje, kao da se ne usuđuju.

Bilo je nečeg zloslutnog u svemu: seljacima kanda niko na pozdrav ne odgovori. Bošković bio je načelnik sreza u Kolašinu. On je inače bio crnogorski oficir, komandir našega — Poljskoga — bataljona. I rodom je bio iz Donjih Polja, iz naše opštine, sin čuvena ustanika i kapetana Polja, Lazara Boškovića…

Boško je bio odlučni pristaša ujedinjenja. Njegovo ime je značilo divlju ćud i nepopustljivost, a još više surovo izvršenje zadataka koje su mu postavljali ili koje je on odabrao. Kao što je i njegov otac prije četrdesetak godina podigao Poljane na oružje protivu Turaka, a kasnije ih usudio globom i kamdžijom, tako je i Boško sada pokoravao čitav kraj novoj vlasti.

Ako je trebalo naći čovjeka koji bi brzo slomio otpor protivnika ujedinjenja sa Srbijom — a oni kao da nijesu bili u manjini — onda je u Bošku bio nađen takav čovjek…

Protivnici ujedinjenja nijesu bili jedinstveni: bilo je pristalica kralja Nikole, tj. onih koji su priželjkivali samostalnu Crnu Goru; bilo je, pak, onih kojima se nije dopadao način na koji je izvršeno ujedinjenje — kao okupacijom, a bilo je jednostavno mnogo nezadovoljnih seljaka, ljudi koje je rat iščupao iz ranijih uslova i odnosa, pa su se priklaljali ka onima prvima, jer nijesu znali šta će drugo; bilo je i ljudi nezadovoljnih a da ni sami nijesu znali zbog čega — zahvatilo ih mutno i buntovno vrijeme.

Svi oni bili su protivnici nove vlasti, koja se za njih nije razlikoala mnogo o okupatorske, sem što je bila dovitljivija i žešća, jer od naše krvi i jezika. Tako raznorodni protivnici svakako su ČINILI VEĆINU. Ali ta većina, kao cjelina, nije bila nakloljena ni starome režimu i kralju Nikoli. To je bila većina nezadovoljnika, ali koji ne znaju jasno ni što ni kako hoće…

Todor nije bio povod nailasku one vojske kroz naše selo. Ali, iza tog njenog — krvavog — puta, njemu je postalo nemogućno da se ikad vrati iz šume.

Poljani su, pretežno pod uticajem komunističke agitacije, odbijali da plaćaju porez i odrekli svaku poslušnost vlastima. Ovu agitaciju su uglavnom sproveli dvojica učitelja: MILOVAN ANĐELIĆ i PAVLE ŽIŽIĆ…

Dvojica mojih učitelja… Žižić je odmah napuštio komunizam i počeo da teče učiteljsku karijeru. Zamjerali su mu i oni koji nijesu bili komunisti što je napuštio svoje ideje.

Anđelić je, pak, ostao uporan. On je bio iz poznate i jake kuće. Razborit i tih, ali uporan, neženja i mršav kao isposnik, i baš takvih — proročkih, krupnih, plavih i dubokih očiju.

Jednom već otpušten iz državne službe, nikad je više nije tražio. Povukao se u samoću, na imanje svoje braće koje je polako podizao, ne puštajući ni knjigu iz ruku. Anđeliću je ugled neprestano rastao, čak i kod njegovih protivnika…

[Napomena: Milovan Anđelić je pristalica negdašnjeg komite, borca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore Petka Miletića, koji je u drugoj polovini 1930-ih Titov konkurent u borbi za vlast u KPJ. Anđelić se, takođe, oštro i dosljedno protivio politici KPJ „očuvanja Jugoslavije”, učešću Crnogoraca u tzv. aprilskome ratu 1941, docnije i Trinaestojulskome ustanku. Po naređenju PK KPJ za Crnu Goru, komunisti su Anđelića mučki ubili novembra 1941. godine u Mojkovcu, prim].

Žižić je bio izabran i za komunističkoga narodnoga poslanika. Čak je i moj đed, Gavro [Radenović, po majci, prim], čovjek starinskih pogleda i najimućniji u selu, pristao uz ostale, kao veli: Dobro je ako se porez ne plaća.

Krenuvši na Poljane, Boško je bio na njih jezan i zbog toga što su to njegovi plemenici… Rekao je: Znam ja što Poljanima treba — propuštiti ih ispod kamdžije…

Već po onim seljacima pred hanom dalo se opaziti kako ih se nailazak vojske neprijatno kosnuo. Mučali su mukom, ni sami ne znajući tačno što će biti. Vojska je već zamicala iz mog zrenika, dolje ispod groblja. Odjednom se čuo puščani pucanj, mukao i mek u sniježnoj vlazi. I zloslutan u tišini preplašenog sela.

Slučajem, vojsku je srio Todorov brat, Petar, jašući na samarici. Odmah se uklonio s puta, ali ga je neko od Boškove pratnje prepoznao i udvorički upozorio ovoga da je to brat Todorov. Boško je naredio nekome žandarmu, Srbijancu, solunašu, da dovede Petra.

Žandar na visokom i brzom državnom konju, Petar na sitnoj seljačkoj samarici, pognali su se poljem kroz debeli snijeg. Petar je bježao jer je znao da će ga Boško, onako plahovit, istućii zbog Todora. Primiti batine i ne osvetite se — bilo je velika sramota. A kako će se osvetiti on — miran seljak, moćnoj vlasti? Bježao je. Ali nije mogao uteći. Žandar se nije htio dugo ni galjati s njim. Pozvao ga je da stane, triput, po propisu. Zatim je opalio iz „francuzice”, snizao ga s konja i ostavio nasred sniježna polja.

Petar je pokupio prosuta crijeva, ali nije mogao da dođe do najbliže seljačke kuće. Odvukle su ga seljanke u kuću — drugi se nijesu usuđivali; i iste noći je umro, u mukama. Sahraljen je prekośutra na našem groblju. Niko od seljaka, sem nekih žena — takav je već strah bio — nije ga ni do groba ispratio.

Boško je produžio za Polja, kao da ništa bilo nije. On je, još iste noći, pohapsio veći broj Poljana, među njima i učitelja Anđelića. Nije mu trebalo ni dostavljača ni vodiča, on je sve Poljane znao u glavu. Između pohapšenih odabrao je četrdesetak…

Ovu grupu je izdvojio posebno u školi; i jednog po jednog premlatio vlastitim šakama i čizmama, šokajući ih i čupajući im noseve i brkove.

Krv je zalila školske klupe i zidove. Čitavo pleme je bilo poniženo, zgaženo…

Svak je znao dan u koji he Boško krenuti za Kolašin. I svak je očekivao da će ga Todor napasti na putu i osvetiti brata. I pleme. Ali Boško se na to nije ni obzirao. Krenuo je usred bijela dana, ne krijući se ni od koga, isturivši doduše osiguranjâ na sve strane.

Ipak je bio napadnut na Malome Prepranu, baš spram naše kuće. Komiti mu se nijesu mogli prikučiti, no su izdaleka pucali… Prozeble i izgladnjele komite vojska je razagnala kroza šume, u debeli snijeg…

Poljska pobuna svršila se bez mnogo krvi, iako s mnogo poniženja za pobunjenike. S pobunom u Rovcima je, pak, bilo drukčije. Ali ona je bila i veća i upornija…

(Nastavlja se)