Piše: Vladimir Jovanović

Godine 1818. „Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stefanović” nema odrednicu „nacija” (latinski: „natio”). Izjednačava je s „narodom” („Volk” kod Njemaca, ili latinskim „gens” i „populus”). U „Rječniku” Vuk S. Karadžić daje ovakvo objašnjenje:

„НАРОД, m. das Wolf, gens, populus, NATIO” (str. 450).

Definicija je opravdana, a izostanak odrednice „nacija” razumljiv. Izuzevši diplomatsku korepodenciju, za većinu Južnih Slovena, kao i Rusa, u 19. vijeku „nacija” je lingvistička nepoznanica, a širu će govornu i pisanu i političku upotrebu imati tek od prve polovine 20. vijeka.

Do tada, unutar Crne Gore se pod onim što podrazumijevamo pod crnogorskom nacijom uobičajeno koriste odrednice — CRNOGORSKI NAROD, CRNOGORAC, CRNOGORCI; uostalom tako je najčešće i danas.

Do 1918. na prostorima vladikata, knjaževine i kraljevine, ne postoji niti jedna narodnosna ili nacionalna odrednica u nazivu državnih ustanova osim — CRNOGORSKE: Crnogorska mitropolija (Crkva), Crnogorski senat, Crnogorska vojska, Crnogorski Prijesto (čl. 22 st. 2 Ustava, 1905), Crnogorska narodna skupština, Crnogorsko knjaževsko pozorište, Crnogorska štampara (1834), Knjaževsko-crnogorska državna štamparija, Crnogorska knjaževska uprava pomorstva (1879), etc; ili, Crnogorski pasport, „Grlica – kalendar crnogorski”, „Orlić – kalendar crnogorski”, Crnogorska himna („Ubavoj nam Crnoj Gori”), „Crnogorac” (list), „Glas Crnogorca” (list), „Crnogorka” (list)…

Vraćamo se u 1813, kada je Petar I Petrović-Njegoš 31. marta te godine — vidi prvi nastavak, link dolje — serdaru Savi Plamencu, izaslaniku za pregovore s Velikom Britanijom (kontraadmiralom Tomasom Frimentlom) na Visu o zajedničkim vojnim sadjejstvima protiv Francuza u Boki Kotorskoj, uručio pismenu Instrukciju, sa prvim paragrafom:

„…ciljano i smjerno pitaćete i zatražiti od Kontraadmirala da saopšti kakva je volja i odlučnost Suverenoga Kraljevskoga Dvora Britanije u odnosu prema CRNOGORSKOJ NACIJI, isto važi za stanovnike provincije Boke”.

Britanski ovlašćeni pregovarač, kontraadmiral Frimentl, 20. aprila 1813. u poruci na francuskome, poručuje:

„Monseigneur,

Imao sam zadovoljstvo da vidim Vašega specijalnoga izaslanika. Veoma sam zadovoljan ośećanjima koje ispoljava, kao i raspoloženjem i žarom koji NACIJA, podložna Vašoj Ekselenciji (la NATION sujette à Votre Excellence), pokazuje u korist dobroga cilja koji je protežiran od strane naših savezničkih suverena” (citat prema: „Zbirka diplomatskih dokumenta koji se odnose na Crnu Goru”, priredio B. Brunsvik, Carigrad, 1876, str. 31).

U junu 1813. doputovao je na Cetinje britanski pregovarač, pukovnik Danez — piše dr Branko Pavićević — „i zatražio od crnogorskoga vladara ‘da uđe s vojskom u Boku’, pošto je kontraadmiralu Frimentlu pošlo za rukom da osigura neophodnu količinu municije i naoružanja za Vladičinu vojsku” („Sazdanje crnogorske nacionalne države: 1796-1878”, Podgorica, 2007, str. 96).

Sastavni dio crnogorsko-britanskih pregovora je akt „TREBOVANIJA”. Prema B. Pavićeviću, „sačuvane su dvije verzije ovoga značajnoga dokumenta; jedna na crnogorskom a druga na italijanskom jeziku, izložene u devet tačaka, kao i odgovori na devet postavljenih pitanja, koje su formulisali britanski zvaničnici”.

„Trebovanija” je 1883. objavio naš istoričar Marko Dragović („Materijali za istoriju Crne Gore”, „Glasnik Srpskog učenog društva”, knj. 54, Beograd, str. 301-303; faksimili na kraju ovoga teksta) — pod naslovom:

„Odgovor mitropolita crnogorskoga na instrukciju danu gospodinu pukovniku Danezu od veliko-britanskoga kontra-admirala i kavalera, i morskijeh sila sicilijanskijeh i jadranskijeh komendanta”.

Ukoliko se ovaj dokument uporedi s „instrukcijom” od 31. marta 1813, ili brojnim drugim dokumentima, vidljivo je da vladika, naravno, potpuno izjednačava: crnogorski narod — crnogorska nacija (nazione montenegrina).

Ukazujem i na jedan manje poznati detalj koji Vladika pominje u tom dokumentu: u slučaju neuspjeha vojne kampanje oslobođenja Boke Kotorske i povratne francuske osvete, mogućnost da se odobri useljenje crnogorskoga naroda i u Veliku Britaniju!

Prenosim doslovno „Trebovanija”:

„1. NAROD CRNOGORSKI nema rata s Francuzima, budući oni sada o tome ne rade nego o miru.

2. NAROD CRNOGORSKI ne imajući regularne vojske i artilerije, i ne budući ni od koga podkrijepljen ne može ratovati s Francuzima ni uzimati Fortece [tvrđave] ni gradove bez pomoći od Flote i vojske ingleške, i bez vojene amunicije.

3. Za sadružiti se sa vojskom ingleškom rečeni narod želi znat koju korist iz toga može dobiti, i koliko daleko trebuje dvor ingleški da crnogorska vojska ide, jerbo se ona na dugo vrijeme i na veoma daleka mjesta ne može od svojijeh granicah odlučiti, ni ostaviti svoje domove i čeljad. A što se tiče do bokeškijeh komunitadih, koje bi bile u dogovor i u društvo sa Crnom Gorom, ni jedna ne ljubi Francuze izvan jednoga maloga broja koji su radi svojega interesa privezani k Francuzima; no kad bi CRNOGORCI stupili u provinciju Bokešku da se sastave i udruže s Inglezima tada bi one pristupile, a inače nebi mogle jerbo su uplašene i privedene u slabost da se ne mogu bez takve zgode podignut protivu sadašnjeg njihova kralja.

4. Glavar od Crne Gore ne može stanovito obznanit koliko njegove vojske može biti, jerbo na bližnja mjesta ova vojska ne stoji na jedan broj, nego vremenom pridohodi, a neki se povraća za prigledati svoje domaće posle.

5. Neprijateljska snaga od vojske u Boku nije svagda jednaka ni od jedne nacije sastavljena, nego nekad biva više a nekad manje vojske miješane Francuzah, Hrvata, Italijanaca. A kako sada nema više od 4000 razdijeljene u Kotor, Kastel-Novi [Herceg-Novi], Budvu, i u Risan.

6. NAROD CRNOGORSKI čuvajući svoju vjernost k visokome ruskom dvoru ne može postupit ni u čem što bi moglo bit protivno našemu pokrovitelju; toga radi najprvo želi od visokoga velikobritanskoga dvora uvjeren biti o družbi i prijateljstvu njegovu s ruskom imperijom, jerbo mi s ruske strane nemamo o vojenijema djelima protiv Francije nikakvoga izvješća, i ne možemo bez uvjerenja podvrgnut sebe visokomonaršemu gnjevu našega pokrovitelja.

7. NAROD CRNOGORSKI ne bi žalio svoju krv prolivat kad bi istinito uvjeren bio da će bokeska provincija i konavli Dubrovački, koji su i prijed bili crnogorski, bit s Crnom Gorom sajedinjeni, i da će ovi mali dva naroda bit poznati od velikobritanskoga dvora za jednu malu respubliku pod njegovijem i rosiskiem pokroviteljstvom.

8. NAROD CRNOGORSKI takođe želi znat i uvjeren bit da velikobritanski dvor ni u ratno vrijeme, ni pri svršetku istoga neće kako nas, tako i bokesku provinciju nigda ostavit što će svaku pomoć nama davati, i u mirne traktate nas zaključiti.

9. NAROD CRNOGORSKI jošte moli da mu se dade uvjerenje imati uzdanicu ako bi, bože toga zastupi, neprijatelj u ove strane osilio i objača da se mi ni po koji način ne bi mogli održati, da bi i tada Velikobritanski dvor nas pazio da nas ne ostavi neprijatelju na žertvu, nego da bi na svoje brodove narod primio da se preseli u njegovu državu, ili u Rusiju đe bi koji poželio. Ako bi u velikobritanskoga dvora vladavine preselili se, bili oni istočnoga bili rimskoga ispovjedanja, da im bude sloboda ograditi crkve koliko bi kojijem potrebno bilo; i držati svoje sveštenike i zakon slobodno, i slobodno ispovjedati vjeru biz ikakvoga prićešnjenja; i da ima svaki narod svojega arhijereja po ustavu istočne ili rimske crkve.

Ako velikobritanski dvor blagoizvoli uvjeriti pismeno pomenuti CRNOGORSKI NAROD o tome što se sadrži u ove tri posljednje točkө t. j. u 7, 8, 9, i ako vojenu amuniciju i drugo što je potrebno saizvoli dati tada će NAROD CRNOGORSKI biti gotov uljesti u sve komunitadi bokeske i združivši se s vojskom ingleškom vojevat svijema silama koliko više i bolje bude moguće, i tada će ostat Fortece bokeške oblokate i zatvorene”…

Retrospektivno, znamo da su, kako je Vladika tražio, potvrđene „volja i odlučnost Suverenoga Kraljevskoga Dvora Britanije u odnosu prema CRNOGORSKOJ NACIJI”.

Naime, između 14. oktobra 1813. i 3. januara 1814. (novi kalendar), uz obezbijeđenu logistiku, Britanci su sa tri topovnjače, te fregatom i brikom — u operaciji koja se u njihovoj istoriografiji pominje kao Siege of Cattaro — uspješno podržali juriše Crnogoraca tokom kojih su oslobođeni Herceg-Novi, Budva, Risan, Kotor.

U međuvremenu, održana je kraj Kotora i skupština ujedinjenja Crne Gore i Boke Kotorske, ali je ona docnije poništena odlukom Bečkoga kongresa velikih sila. Boka Kotorska je za „zelenim stolom” dodijeljena Austrijskoj carevini.

Za pritiske i ultimatum Crnoj Gori da vojno i politički i crkveno (jurusdikcija Crnogorske pravoslavne crkve) evakuiše Boku Kotorsku, radi izvršenja odluke Bečkoga kongresa, bio je zadužen — lično ruski car Aleksandar I.

Na zaprepašćenje Vladike, Austrijance je u aspiracijama na Boku Kotorsku sada protežirao ruski car — isti onaj koji je gurnuo Crnogorce u napad na Francuze, između ostaloga, 1805. u gramati hvalio „dostojne potomke onih sinova crnogorskih koji su dali precima našim prave primjere nepokolebljive privrženosti i predanosti njihove ruskoj državi”.

Istoričar M. Dragović je, kako piše, s ruskoga preveo pismo koje je 26. septembra 1814. ruskome caru Aleksandru I poslao duboko razočarani Petar I Petrović-Njegoš; a u čijem uvodu piše:

„NAROD CRNOGORSKI čuvši iz najvišega riješenja vašega carskog veličanstva da je susjedna nama Boka-Kotorska Austriji ustupljena, izgubio je svaku nadu koju je on od starina imao prema Rusiji.

U isto vrijeme narod meće na mene krivicu svoje nesreće za to što još od 1711 godine moji prethodnici iz moje Familije Petrovića, mitropoliti Danilo, Sava i Vasilije, ovako isto kao i ja bili su predani k Rusiji, za što je CRNOGORSKI NAROD često puta bivao razoren, a sada opet do najveće nesreće doveden…”

.

.

(Kraj)