Vijek od strašnog srpskog zločina: Šćepan Mijušković ‘zatrovan crnogorstvom’ (1924)

Major Šćepan Mijušković

Piše: Jovan Ćetković

To je bio jedan od najhrabrijih oficira biv[še] crnogorske vojske. I u balkanskim i u evropskom ratu, đe je bilo krvavih okršaja, stizao je Šćepan Mijušković i bez uzmaka gazio u vatru živu, uvijek na čelu svoga bataljona.

 Da ste ga viđeli samo na Loarzi (kod Skadra), na Glasincu i Javorju, vi nikad ne biste mogli pomisliti da će ovaj čovjek jednog dana zaboraviti toliko na sebe i svoje ratovanje da jednim bezumnim postupkom pogazi i okalja sve svoje ratne zasluge, da ponizi svoje junaštvo i patriotizam.

Odmah po oslobođenju Šćepan je udario stranputicom. Satanski zatrovan onim famoznim CNOGORSTVOM on nije bio kadar da akcepira ideju ujedinjenja, a još manje ideju srpstva i jugoslovenstva. On nije umio da misli, pa je ludo zapao u vrtlog političkih strasti, u onaj vrtlog koji ga je progutao.

U negaciji današnjeg državno-pravnog poretka [Kraljevina SHS, prim] on je išao toliko daleko da, vele, nije prezao ni od čega što bi moglo naškoditi našoj državi kao cjelini. Njoj nije htio nikako da se zakune na vjernost: niti je pak od nje htio primati čin, platu ili penziju. Živio je povučeno na selu, ali je odatle dušmanski rabotao protivu države koliko je znao i umio.

Vele da je njegova kuća bila komitsko utočište, a on jedan opasan jatak, jedan grdni neprijatelj javne bezbjednosti. Govori se, da on na svojoj duši nosi mnogo nevine krvi, koju su prosuli crnogorski odmetnici od 1918. do danas.

Kao što vidite, sa ovim čovjekom moralo se ozbiljno računati. U interesu reda, mira i javne bezbjednosti, trebalo je nekako stati na put njegovoj akciji. I pored svega toga, nekako se oklijevalo, čekalo se… dok je jednog dana komandir nikšićske žandarmerije g. kap. [Milan N.] Kalabić energično izašao iz stava čekanja i oklijevanja. On se riješio na ozbiljnu borbu sa odmetnicima i njihovim jatacima. Bez oklijevanja on je prišao na akciju.

On, pored drugih jataka, hvata i Šćepana Mijuškovića. Sastali su se u žandarmerijskoj stanici na Cerovo (đe su bili dovedeni Šćepan i družina) i odmah se izrodila kavga.

Kap. Kalabić imao je u rukama Šćepana Mijuškovića i ostale osumnjičene za jatakovanje. S njima je dalje trebalo postupati po zakonu. Žila, kundaci i tortura nije bila potrebna. Svađa je trebalo da izostane!…

Vezanog Mijuškovića i družinu sproveli su i doveli u Nikšić. Kao osumnjičenog jataka trebalo ga je predati u ruke vlasti, da mu se po zakonu odmjeri kazna za njegova nedjela. Ako se to nije htjelo, ako kap. Kalabić nije imao povjerenja u vlasti kojima bi predao Mijuškovića i družinu, a ako je imao dovoljno materijala prema kojemu je Šćepan Mijušković zaslužio smrt, on je kao čuvar javne bezbjednosti, kao oficir mogao na svoj risk javno strijeljati Mijuškovića i primiti odgovornost za taj čin.

Sve bi se to nekako i moglo razumijeti, svemu tome došlo bi se na kraj. Ali to se nije dogodilo. Dogodilo se nešto treće, nešto strašnije, nešto žalosnije, nešto od čega čovjek mora da protrne.

Iste noći kad je doveden u nikšićsku žandarmeriju Šćepan Mijušković sa družinom, on je te noći, na neki tajanstveni način, bez vijesti nestao iz žandarmerije, a drugi uhvaćeni i u Nikšić dovedeni Stevan Mijušković nađen je śutra dan mrtav na kolskom putu — dva kilometra daleko od grada! Šta ovo znači, kako se ovo moglo dogoditi niko dosad ne uspje da nam kaže?!

Bilo je čuda, ubistava i vješanja i za vrijeme zloglasne vladavine potonjega crnogorskog kralja, i za vrijeme austrijske okupacije, ali ovog čuda nije bilo. Nestao čovjek, potonuo u podrume kancelarije nikšićske žandarmerije, do danas mu se ne zna ni za smrt ni za život! E, to je čudo koje se dogodilo s radikalskim režimom i ovome čudu nema još kraja!?

Da se ovo dogodilo u nekom kraju Azije ili Afrike čovjek ne bi mogao ostati ravnodušan prema ovakoj misteriji. Ma čiji da je interes da se zabašuri i zataška ovo čudo, to ipak ne smije biti. Ono što se dogodilo Šćepanu Mijuškoviću može śutra da se dogodi svakome. Ako počnu ljudi ovako da se gube, da se prosto kradu, odavde treba bježati, jer to znači da je odzvonilo i ličnoj i imovnoj bezbjednosti. Znači da je sila pogazila i zakone i Pravdu.

Čuje se da je stvar predata sudu. Veli se da će svakoga stići neumitna Pravda. Mi do tada možemo čekati. Ali Šćepana Mijuškovića treba pronaćo što prije. Živ ili mrtav ovaj čovjek se mora naći. Mora se doznati đe je i kud je propao. Ćekaćemo, pa ćemo se opet povratiti na ovaj slučaj.

* NAPOMENE. – Autor ovoga članka iz 1924, Jovan Ćetković, rodom iz sela Beri kod Podgorice (1888-1963), završio bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju, od 1918. jedan je od istaknutijih domaćih aktera i propagatora „ujedinjenja”, napisao i knjigu „Ujedinitelji Crne Gore i Srbije”. Pripadao ovdašnjoj filijali Zemljoradničke stranke iz Srbije. Ćetković se 1941. prirdružio partizanima, od 1944. i formalno član Komunističke partije. Nagrađen funkcijama u crnogorskim poslijeratnim vladama ministar poljoprivrede, pa ministar pravosuđa; potom potpredśednik Prezidijuma Narodne skupštine Crne Gore. 

Gornji članak Ćetkovića, koji smo cjelokupno prenijeli, pod naslovom „Naša javna bezbjednost: Slučaj Šćepana Mijuškovića” objavljen je 17. marta 1924. u „Slobodnoj misli”, režimskom glasilu iz Nikšića.

Šćepana Mijuškovića (1872-1924), komandira (majora) proslavljenog i odlikovanog u crnogorskim ratovima — Srbi su 1919. zatvarali u podgoričkoj Jusovači. Odbio da položi zakletvu Karađorđeviću. Koliko je poznato, nije bio aktivni komita. Potpisnik 14. oktobra 1920. javne „Izjave crnogorskih oficira” da su odluke tzv. podgoričke skupštine neustavne i ništavne.

Mijušković je 21. februara 1924, kod svoje kuće u Pješivcima, skupa s rođenim i bratom od strica, te s još nekoliko svojih prijatelja, uhapšen od strane žandarmerije kojom je rukovodio oficir Milan Kalabić, Srbin iz okoline Doboja (BiH). Novinar Vlado Mićunović, koji je docnije istraživao ovaj slučaj, a temeljeći se na iskazima aktera i svjedoka, opisuje to hapšenje: „Kao gladni kurjaci navalili su žandarmi na nemoćne ljude. — Udrite, udrite! – siktao je u bolesnom zanosu Kalabić, udarajući Šćepana koji je nekoliko puta padao i opet ustajao. — Još, udrite još! Da vam majku crnogorsku…!” („Tragovi vremena”, Novi Sad, 1990, 33).

Iste noći su Mijuškovića u Nikšiću, mučilištu podruma žandarmerijske stanice, Kalabić i saradnici zvjerski umorili.

„U mislima slikam, gledam, ośećam i pretpostavljam velikoga mučenika Šćepana Mijuškovića, kako ga je dželat Pašića [Nikola, ondašnji politički lider Srbije, prim], neki oficir-životinja Kalabić, vezao i stezao  preko nogu i ruku — dok su mu pomodrjele noge i ruke: pa ga bio, sa kesama punim pijeska, dok mu je prsla krvna vena, džigerica; pa se džigerica napunila modre krvi i otekla: pa je Kalabić udarao dok se bubreg odbio od kičme i on se napunio modre krvi; pa ga je Kalabić tukao po grudima dok je krv u plućima Mijuškovića stala i srce se prepunilo mučeničke krvi — pa prslo od muka”, zapisao je  dr Vukašin Marković (1874-1943), revolucionar-komunista i učesnik oružane borbe protiv srpske okupacije: Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore.

U pokušaju da prikriju svoj zločin, srpski žandarmi su Šćepanovo tijelo bačili u pseću jamu na Trebjesi.

Raspadnute komade leša Šćepana Mijuškovića pronašli su njegovi rođaci i prijatelji tek 72 dana kasnije.

Porodica Mijušković je 1. maja 1924. godine objavila umrlicu, na kojoj, između ostaloga, piše: „Odgovorne vlasti i današnji režim, koji omogućava i zaštićava ovakve zločine prevazilaze tiraniju i bezakonja nekadašnjih i turskih i austrijskih zločinaca, jer su oni bar javno ubijali. Zlikovci, koji su poslati da ‘posrbljuju’ Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trujumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost”.

Šćepanov rođeni brat, Đorđije Mijušković, takođe crnogorski oficir, od posljedica mučenja istom prilikom docnije je umro. Leš brata im od strica, Stevana Mijuškovića, nekadašnjega perjanika kralja Nikole kojega su Srbi takođe mučili i umorili, pronađen je kraj puta van grada, kod Careva mosta. Teško su tada žandarmi — a kao i Kalabić su svi rodom iz BiH — zlostavljali i Aleksu Mijuškovića, zatim: Magovčeviće – Radovana i Vidaka, Đorđija Vukićevića, Đorđija Vulanovića. Sve njih su Srbi sumnjičili da su u vezi s crnogorskim komitima.

Protiv Kalabića — nakon mnogih urgencija, uključujući skupštinsku interpelaciju Crnogorske (federalističke) stranke i govora poslanika iz njezinih redova Sava Vuletića — povedena je istraga i tek je 1930. na sudu u Nikšiću osuđen na 18 godina robije (Okružni sud, Br. 12586). No, već na apelaciji 1931. kazna mu je smanjena. Srpski autor Miloslav Samardžić o Kalabićevom zatočenju bilježi: „U zatvor su posebni obroci slati po naređenju kralja Aleksandra — lično” („General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta”, III, Kragujevac, 2005, 486).

I onda, nakon dvije godine od presude, Kalabića je Karađorđević amnestirao! Tačnije, u međuvremenu i nagradio ga: i unaprijeđenjem u viši čin i odlikovanjem i smještajem u Beogradu. Tu ga je 30. jula 1940. i pronašao tada šezdesetpetogodišnji Simo Mijušković, brat pokojnih Šćepana, Đorđija i Stevana i na njega pucao, no uspio je samo da ga izranjava. Simo je na sudu u Beogradu osuđen na godinu dana zatvora za pokušaj ubistva. Opširnije na linku…

Priredio: V.J.