Božji ratnik (1)

Piše: Milorad Popović

Prostodušni ljudi vjeruju da su  osamdesetogodišnjaku, koji je  pedeset godina bio hrišćanski  monah, misli usmjerene ka tajanstvenim putevima traganja za božanstvom i posljednjom istinom. Uostalom, ima li išta prirodnije nego povjerovati  da je  duhovnik,  u zadnjim godinama života, usmjeren ka natprirodnim, natčulnim, tajanstvenim i intuitivnim spoznajama koja nadilaze razumijevanje? Onaj ko istinski vjeruje u Boga okrenut je traganju za vječnom istinom i preispitivanjem sopstvenih grijehova. Ali, savremenici koji su upoznali lik i djelo Amfilohija Radovića, mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, s pravom se pitaju, je li graditelj crkava i politički vođa srpskih kleronacionalista u Crnoj Gori zaista  zabavljen svojom sudbinom u carstvu nebeskom? Neostrašćeni i vjerodostojni hroničari ne mogu biti načisto da li je on  ikad tragao za Bogom,  natprirodnim i tajanstvenim silama, ili se kao Veliki Inkvizitor Ivana Karamazova u određenom trenutku duhovnog malodušja odrekao živoga Boga koji je ovaploćenje milosrđa, skromnosti i praštanja. Oni, pak, koji nemaju smisla za aporije i vjeruju da je Amfilohijeva psihološka i mentalna struktura odveć plitka i suvoparna rezolutno će kazati da  ga je u monaški život odveo neki traumatični događaj u djetinjstvu,  pakost nekog ondašnjeg lokalnog moćnika, ili možda nečija samo nehotimična diskriminacija  gordog i ambicioznog dječaka, u kojemu će se stvoriti neugasiva žeđ za osvetom    prema komunističkom režimu i svim njegovim tekovinama. Čini se da mitropolit Radović ipak nije izgubio vjeru u carstvo nebesko niti smatra da je ono što dolazi poslije smrti beznačajno, ali sudeći prema freskama koje je naredio da se oslikaju u novosagrađenoj crkvi Vaskrsenja Hristovog Amfilohije nema smisla za transcedentno: vrhovno božansko biće po njegovom osjećanju je strogi otac, plemenski starješina ili nacionalni muž, koji željeznom rukom uvodi vrlinu i red, i pritom je nemilosrdan prema neznabožcima i inovjernicima.

 Amfilohijev Bog je  hibrid starozavjetnog Savaota, paganskog boga i  ideološkog novovjekovnog dogmate. Radovićevo povremno pozivanje na Jevanđelje samo je retoričko koliko i boljševičkih komunista  na kanonske tekstove Karla Marksa. Zato je ovaj neobični jerarh koji proganja i proklinje ateiste,  neobično  sličan po strasti, rigidnosti i upornosti u ispovijedanju svojih vjerskih i političkih uvjerenja sa  onim osionim titoističkim  rukovodiocima, koji su   u poratnim godinama surovo  kastigavali svaki oblik bogobojaznosti, pa i tradicionalna nalaganja badnjaka, čiji ritual kod Crnogoraca nije imao  samo hrišćanska obilježja. Konačno, crnogorski komunisti i antikomunisti ispilili su se iz istih staništa: teško bi danas neko mogao prepoznati  Rista Radovića, studenta beogradske teologije, dok je još bio golobrad s tankim brčićima, na jednoj fotografiji koja datira s početka šezdesetih godina prošlog vijeka, da nije bila postavljena u tekstu koji je pisao o Radovićevom liku i djelu. Takvih koštunjavih mladića velikih lobanja i grubih ruku, sa nepatvorenom ambicijom, snalažljivošću i drskošću, koju su od malih nogu nebogledeći čuvali stoku i maštali o velikom svijetu,  mogli ste u vrijeme Titove Jugoslavije susresti ispred hotela Moskve, na raznim fakultetima, vojnoj i policijskoj akademiji u Beogradu, ali i diljem bivše Jugoslavije.

 Sirotinja iz dinarskih prostora rado je svoje muške potomke slala u vojne akademije ili bogoslovske škole, zbog besplatnog internata, uniformisanog oblačenja – kod naših seljaka svaka uniforma je predstavljala određeno strahopoštovanje – spoznaje da im je  nakon diplomiranja obezbijeđen stalni posao. Možemo samo naslućivati je li se mladi Risto Radović, iz vrletne Morače, opijen epskom tradicijom, dvoumio između vojnog i bogoslovskog poziva, ali je interesantno da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”! U izboru monaškog imena očituje se Amfilohijeva opsesija militantnom politikom, krutim porecima čije se ideologeme baziraju na opsesivnim narativima o svetim  nacionalnim zavjetima, nesnošljivosti prema drugačijem mišljenju, kao i otvorenoj mržnji prema demokratskom liberalizmu i komunizmu.

  Borbeni ateizam i religijski fundamentalizam dva su lica iste ograničenosti i nesposobnosti da se makar malo zaviri izvan uskih granica svog učenja. Stoga,  u ovim balkanskim krajevima češće je bilo presudnije socijalno porijeklo, lične frustracije ili bizarne slučajnosti da li će neko od “ljudi jedne knjige”, kako je dogmate nazivao Danilo Kiš, biti nepomirljivi protivnik religije ili njen fanatični branilac nego  dublji spoznajni ili duhovni razlozi. Nije teško zamisliti, na primjer, Ivana Milutinovića kao fanatičnog antikomunistu niti Amfilohija Radovića kao agitpropovca koji brutalno ismijava i proganja sve što miriše na tradicionalizam, religiju, građansku kulturu.  Jer Amfilohija podstiču bijes i mržnja a ne hrišćanska ljubav i praštanje: njega više određuje ono protiv čega nego ono što propovijeda.

 Lijevi i desni ekstremizam hrane jedan drugoga, i oni su na   prikriveni način fascinirani svojim arhineprijateljima. Zajednički im je prezir prema takozvanim mekim ideologijama, pogotovo onima koje su im ideološki bliskije. Stoga komunisti boljševičkog i maoističkog tipa najviše su zazirali od socijaldemokrata a klerofašisti i etnonacionalisti od liberala građanskog tipa. Amfilohije Radović, verbalno najžešće napada komuniste ali su mu glavni spornici “komunistički okot”, bivši konvertovani komunisti, sekularisti, nacionalni Crnogorci, “odmetnuti Srbi muhamedanske i katoličke vjeroispovijeti”. U tom zatvorenom svijetu postoji precizna i nepomična hijerarhija: Srbin koji je komunista i nacionalista mnogo mu je miliji od, recimo,  Makedonca antikomuniste, da ne pominjemo nacionalne Crnogorce koje on smatra podljudima, nesposobnim da spoznaju velika preimućstva i privilegije pripadnosti srpskoj naciji. Prema ovom narativu koji izvire iz iskrivljene epske svijesti i nedovoljnog kapaciteta da  kritički promišlja, svako ko se dobrovoljno izjasni za crnogorsku nacionalnost, prema ovakvoj percepciji je čovjek s greškom, tačnije svaki pravoslavac štokavskog govornog područja koji nema srpski prefiks neprijateljsko je i niže biće, inferiorne  duhovne i intelektualne vrijednosti.

 Amfilohije Radović je  jedan od najeksponiranijih protagonista etničkog i klerikalnog nacionalizma, takozvanog etnofiletizma – no, ukoliko mu treba za neku trenutnu korist on će bez nelagode citirati i apostola Pavla, da u crkvi nema Grka i Jevrejina, jer su svi zajedno u Hristu Isusu –  i korijene njegovog nazadnog mnjenja ne treba tražiti samo u iskrivljenoj epskoj svijesti, eventualnim dječačkim frustracijama, grubom karakteru i slavohlepnoj ambiciji nego i u samom vremenu u kojemu  se duhovno i intelektualno formirao mladi teolog.

 Risto Radović, diplomirani teolog na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, svoju duhovničku i političku karijeru počeo je prije pada Aleksandra Rankovića, kada su Udba, civilna politička policija, nešto manje i vojna, KOS, aktivno pratile, prisluškivale, političke oblikovale, pa i kadrovirale vjerske zajednice. Ni na jedan iole uticajniji položaj u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi – takođe i u islamskoj vjerskoj zajednici – nije mogao biti izabran vjerski velikodostojnik bez blagoslova Udbe i Partije. Komunističke tajne službe, po prirodi stvari, posebno su pratile karakternu i idejnu profilaciju mladih teologa. U neslobodnim društvima, gdje je stvarna moć često prikrivena, stoga i podložna mistifikaciji, postoji  fenomen istovremene fascinacije i mržnje između onih koji su čuvari poretka i onih koji su na neki način obilježeni kao neprijatelji i potencijalni zavjerenici. Pogotovo kod Crnogoraca je bila opčinjenost tajnim i javnim moćima Udbe. Postoje razne spekulacije o Amfilohijevoj saradnji s tajnim službama, pogotovo sa ljudima koji su već bili vrbovani od političkih policija – uostalom  postojale su razne insinuacije i pretpostavke u vrijeme komunizma za mnoge tzv. kontroverzne ličnosti iz antikomunističkog i disidentskog miljea – i to nije lako utvrditi, niti je  tema naše analize. Ali, nesumnjivo je da on nije bio gadljiv na djelatnike iz tog svijeta koji su ne samo klasnim neprijateljima nego i kadrovima sopstvenog režima utjerivali strah u kosti: bez određene povezanosti sa Službom – kako su joj tepali režimski ljudi – nije bilo moguće, mimo uobičajenih regula dobiti putnu ispravu s kojim će otputovati u inostrsanstvo. Naime, nije poznato da je Risto Radović odslužio vojni rok, što je bio jedan od uslova – uz procjenu da se neće uključiti u “neprijateljsku djelatnost” protiv Jugoslavije – za dobijanje pasoša, niti na osnovu čije preporuke mu je omogućeno postdiplomsko usavršavanje na Starokatoličkome fakultetu u Bernu 1963., i godinu kasnije u Rimu.

 U formativnom smislu, za Amfilohijevo duhovno, ideološko i političko formiranje presudna su učenja Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. Radović je po svom temperamentu i strasti za dnevnom politikom sličniji Velimiroviću, ali mu je doktrinarno  zilotski antizapadni ekstremizam jeromonaha Justina  duhovno najbliskiji.  Justin u tekstu, Između dve kulture: evropske-čovečanske i svetosavske-bogočovečanske, kaže: “Evropa ne pati od ateizma, već od politeizma: ne pati od nemanja bogova, već od previše bogova… Kad nema večnog Boga, ni besmrtne duše, onda nema ničeg apsolutnog sve je relativno. I zbilja relativizam je duša humanizma”, a “nihilizam i anarhizam logički svršetak evropske kulture”. Svoje vizije stečene u prvoj mladosti Risto Radović, kojega će 1967. zamonašiti Prokopije, mitropolit kefalonijski, konačno će nadgraditi i utvrditi kao prezviter Grčke pravoslavne crkve. Politička dešavanja u Grčkoj, državni prevrat koji se dogodio u istoj godini kad je mladi teolog rodom iz Crne Gore prispio u Grčku bili su  za njega bogomdani  da produbi i učvrsti svetosavsko-nikolajevićevsko-justinovsku doktrinu o jedinstvu ideologije, nacije i države, i nesnošljivosti prema evropskim vrijednostima. Naime, 21. aprila 1967, napravljen je vojni puč koji su predvodili pukovnici Papandopulos, Patakos i Makarezos. Pukovnici su državni udar pravdali opasnošću od “pobjede komunista na parlamentarnim izborima”, pa su ukinuli ustav, zabranili političke stranke, i naćerali kralja Konstantina Drugog da pobjegne iz zemlje. Oni su za doktrinarne ideološke neprijatelje države proglasili ateizam(sic!), ali i rokenrol i hipi pokret. Vojna hunta je uhapsila oko deset hiljada Grka, a preko dvije hiljade osudila na višegodišnju robiju. Posebno neprijateljstvo su iskazivali prema SFRJ, tako da su proćerali više jugoslovenskih građana, među kojima je bio Stjepan Bobek, fudbalski trener Panatenaikosa, i vojni izaslanik potpukovnik Čerović. U to vrijeme Amfilohije, pod pokroviteljstvom mitropolita Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, munjevito napreduje u crkvenoj hijerarhiji. Za nekoliko godina on od đakona napreduje do arhimandrita – u vojnoj hijarerhiji to bi bilo kao da podoficira unaprijedite u pukovnika – i što je još zanimljivije, moćni Prokopije, koji je imao veliki uticaj u vrijeme vojne hunte, mladom Amfilohiju – iako je bio monah a ne mirski svještenik –  dodijelio  je dvije parohije, da bi se od njihovih parohijskih prihoda mogao izdržavati. (O Amfilohijevoj snalažljivosti, ali i o tome da nije težio velikom duhovnom podvižništvu svjedoči i činjenica da u manastiru nikad nije živio pravim iskušeničkim životom: prvo je bio svještenomonah, onda predavač na fakultetu, i na koncu episkop i mitropolit). Prokopije, koji je poslije pada vojne hunte morao biti umirovljen, jer su ga vjernici  optužili zbog nečasnog odnosa prema moštima Svetog Gerasima Kefalonijskog, po onome što znamo o njemu, njegovom žestokom antikomunizmu, obožavanju antizapadnih militarističkih diktatura i nemirnoj prirodi, duhom i karakterom bio je bliskiji   Amfilohiju Radoviću od svih njegovih savremenika iz  pravoslavne vaseljene. Radović će sȃm to priznati na hirotonisanju za episkopa banatskog 1985. godine: “ Sedmogodišnji boravak u pravoslavnoj Grčkoj i Svetoj Gori bio je za mene, i postao nova banja Vitezda…Tamo sam preko ruku ovdje prisutnog mitropolita kefalonijskog Prokopija, primio najdivnije darove, koje čovjek može da dobije na zemlji: monaški postrig, đakonski i prezviterski čin”. Među mnogim Amfilohijevim kontroverzama,  grčka etapa njegovog života, čini se, dosad je najnerazvidnija: i umjesno se zapitati jesu li komunističke vlasti pet godina poslije Titove smrti, kada je sadašnji mitropolit rukopoložen u episkopa već toliko bile porozne, lišene nekadašnje revolucionarne budnosti, da su šefovi ideoloških komisija, udbinih i kosovih odjeljenja za pitanja vjere i emigracije dozvolili upravljanje banatskom episkopijom monahu   privilegovanom   u vrijeme antikomunističke vojne hunte, koja je  druge jugoslovenske građane, među kojima su bili i apolitični fudbalski treneri, proćerivala iz zemlje ili je Moračanin i među ovim strukturama imao moćne pokrovitelje?

   Za razumijevanje Amfilohijeva lika i djela nije toliko važno razobličavanje njegovog  odnosa sa pripadnicima tajnih službi koje se brinu o očuvanju ideološkog poretka u komunističkoj Jugoslaviji, profašističkoj Grčkoj, nacional-komunističkoj Srbiji Slobodana Miloševića, te ruskim agenturama Vladimira Putina, koliko njegova   makijavelistička bezobzirnost u doslovnom slijeđenju čuvene maksime  da cilj opravdava sredstva. Dakle, Amfilohijeva, posredna ili neposredna  saradnja – njegovi oponenti dali su mu nadimak “Pukovnik” što je česta insinuacija među političkim neprijateljima na Balkanu – sa mračnim tajnim službama i njihovim egzekutorima, koji su bili i na crvenim Interpolovim potjernicama, uvijek je  motivisana konkretnim političkim ciljem zastrašivanja  nacionalnih protivnika i “otpadnika”. Mladi teolog je spoznao još u doba svog školovanja u Beogradu  da određene ciljeve ne može ostvariti molitvama i sholastičkim raspravama s bogobojaznim ljudima. Zato će se u vrijeme svog stolovanja  na Cetinju, u manastiru i   cijeloj mitropoliji,  okružiti laicima i svještenicima, koji su bili bivši udbini kadrovi u lokalnim organima SKJ,  ili likovi kompromitovani zbog krađe novca u manastirima, pripadanja kriptofašističkim ljotićevskim organizacijama,    i  stranim tajnim službama kao obučeni agenti-provokatori, itd. Ne znamo da li Amfilohije takve ljude dubinski prezire ili se zaista divi njihovoj spretnosti i beskrupuloznosti. Svejedno, on je od one vrste fanatika-cinika, koji vjeruju da je čovjek slab, nepostojan i sklon izdaji, i zato  treba upravljati, pa i manipulisati njegovim slabostima  kako bi se postigao viši, sveti cilj, zemaljski ili nebeski, u kojemu će svi ljudi biti srećni, zbog toga što  su, na primjer,  Srbi, pravoslavci, katolici, komunisti, anarhisti, islamisti… (Lako je utvrditi i površnom komparativnom analizom,  koliko su i u metodama političke borbe, po svojoj idejnoj naivnosti i s druge strane rigidnosti i upornosti  vjerski fanatici slični marksističkim i anarhističkim revolucionarima). Zemaljski ili nebeski eudemonizam cilj je sam po sebi, i on se ne projektuje na čovjeka kakav je on uistinu bio kroz dosadašnju istoriju  nego kakav bi trebao biti: zato su ove  zavjereničke grupe tako bešćutne u namjeri kako bi naćerale “nišče duhom da se pokore apsolutnoj vrlini”. Dugo su neki funkcioneri aktuelne vlasti, prije svih Filip Vujanović  – sudeći valjda po sebi – bili uvjereni da se  Amfilohije može preobratiti, da će s njim napraviti modus vivendi  računajući da će ga  sujeta zbog neuspjelog kandidovanja za srpskog patrijarha ili lakomost na novac za crkvene potrebe približiti državnoj politici u Podgorici. Uostalom podgoričke vlasti nijesu tražile od njega salto mortale, da se odrekne svetosavske doktrine,  već samo da ublaži  svoje tvrdokorne stavove o pitanju organizacije crkve – da pristane na neku autonomiju pravoslavne crkve u Crnoj Gori  –   i postojanju crnogorske nacije. No, kako je vrijeme prolazilo – i  sȃm Amfilohije je procijenio da taktičko primirje s vlastima slabi velikosrpsku ideju – pokazalo se da mitropolitova fasciniranost Srbijom i srpstvom trajna, jednako koliko mržnja prema crnogororskom kulturnom i nacionalnom individualitetu.

 Amfilohije je za nekoliko godina stranstvovanja u Zapadnim zemljama, u Bernu, Rimu, Parizu,  naučio italijanski, francuski i pomalo njemački jezik, ali nije ga osvojila evropska kultura, štoviše, čini se   što ju je više upoznavao da mu je bila sve udaljenija i mrskija. Amfilohijev primjer, kao i nekih savremenih islamista-konvertita, pokazuje da predrasude i mržnja katkad nijesu  proizvod neznanja i neiskustva nego  frustracija uzrokovanih ličnim ili spekulativnim razlozima.  Stoga, Radović koji je veliki putnik i u osmoj deceniji života, ima jednako rigidne antizapadne stavove kao, recimo, Matija Bećković ili Dobrica Ćosić, koji su veoma rijetko napuštali Srbiju. U punoj mjeri Amfilohije će odioznost prema Zapadu pokazati devedesetih godina: svoje protivnike naziva “crnolatinašima”, još veli da su  Zapadne nacije ogrezle u porok i licemjerje pa su namjerne uništiti Srbe, koji čuvaju neko “najdublje pamćenje”(!), da bi poslije toga “ljudi mirno i neuznemiravano mogli ovdje da žive u ovom trulom svijetu, zadojeni duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj”! Slične besmislice danas se mogu čuti od  vjerskog fanatika, rasista, poklonika  kulta ličnosti najrazličitijih svjetonazorskih provinijencija, na primjer, Abu Bakra el Bagdadija, iranskih mula, predvodnika Kju klus klana, sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una, sekti koje svoja učenja zasnivanju na iskrivljenom poimanju Starog i Novog Zavjeta.

 Amfilohijev  Bog, kako je govorio pjesnik Jovan Dučić,  ne prašta nego sveti pravdu jer “osveta na srpskom jeziku nije čovečanska stvar, već stvar Božje pravde čiji je čovek samo izvršilac”(sic!). Prema ovoj mantri Srbin-svetosavac  dok se bori za srpsku stvar  ne može napraviti djelo koje Bogu nije drago. (Jednom je Dobrica Ćosić, u trenucima konfuzije ili prosvjetljenja rekao: “Srbiju je spasila laž”). Dakle, u ime srpstva je dozvoljeno ubijati, krasti, lagati, podvoditi maloljetnike, itd. Kod fanatika i mitomana ne postoji distinkcija između istine i laži:  “istina” je sve što nama ide u prilog a “laž” je oružje kojim se služe neprijatelji srpstva i pravoslavlja.

  Ovakvoj naraciji primjerena je i teorija o božanskom porijeklu nacije. Zato Amfilohije tvrdi da se poslije Francuske revolucije, “koja je upravo zatrovala svijest evropskih naroda” pojavilo drugačije poimanje nacije. Dalje, ovaj teolog kontemplira da je po evropskom shvatanju  nacija “jezik i krv” (!), premda je za Herdera, Renana, Vebera, Hobsbauma, Andersona, Smita, nacija sociopolitički, kulturološki konstrukt koji se stvara u istorijskom procesu a ne krvna zajednica plemena ili etnije. Radović, dakle,  kulturološku školu nacije proglašava biološkom!? “To biološko shvatanje nacije se pojavilo sa ateizmom u Evropi, kada su Evropljani počeli da se klanjaju prirodi i proglašavaju je za svoga boga i tvorca”, još navodi  teolog Radović. Optužujući sljedbenike Francuske revolucije, ali i Kominterne, za biologizam, darvinizam, pa i za etnogenetski pristup, to jest neduhovnost i neznaboštvo, on beskrupuloznom zamjenom teza ustvari želi dokazati da se jedino Srbi nijesu odrekli svog božanskog porijekla, i da ih stoga tvorci “novog svjetskog poretka” surovo kažnjavaju. Amfilohije na TV Beogradu 1988. godine, kaže: “Stav komunističke partije i to po direktivama Kominterne prije rata, bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba oslabiti. Na temelju toga stvoreni su narodi koji nikada nijesu postojali, kao recimo Crnogorci”.  Najbrutalniji je naravno u kastigavanju crnogorske nacije. Beogradska Politika 1992. : “Crnogorci su komunistički nakot ili kopilad… i kopile je dijete koje treba ljuljati”. Dakle, u jednoj rečenici izgovara, za ovdašnji mentalitet,  dvije najstrašnije uvrede: nakot je životinjski porod a kopilad, bastardi, bili su obilježeni i odbačeni članovi zajednice. U stilu vulgarne  ulične prostote još dodaje da  “kopile”,  koje je metafora za lažnu naciju, treba “ljuljati”.

• Božji ratnik (II)
• Božji ratnik (III)