Božji ratnik (2)

Piše: Milorad Popović

   Crnogorska nacija kao otjelovljenje antisprstva

Uzimajući velikosrpstvo kao duhovni i moralni apsolut, Amfilohije svoje neprijatelje kleveće, drsko i samouvjereno, kao što su to prvih godina poslije pobjede revolucije radili članovi Đilasovog odjeljenja za agitaciju i propagandu koji su demonizivali svaki oblik religijskog, građanskog ili nacionalističkog diskursa.

U podužem spisku neprijatelja srpstva, među kojima su islam, katoličanstvo, NATO, ateizam, rok kultura, Hrvati, Albanci… ovaj srpski jerarh rodom iz Morače, za arhineprijatelja smatra crnogorsku naciju i državu Crnu Goru. Crnogorska nacija za Amfilohija, izronila je iz ada, stvorili su je pakleni duhovi, vođe Kominterne, da razori divnu srpsku naciju, kao jedinu oazu nevinosti i duhovne čistote. Takav stepen opsesivnog neprijateljstva prema Crnoj Gori nije zapamćen od vremena Numan paše Ćuprilića i Mahmut paše Bušatlije. Svakom moralno osjetljivijem biću s izvjesnim osjećajem mjere teško je i ponoviti gore navedene blasfemije, pa još i to da je Crna Gora “fildžan država” napravljena od izmeta (“ne pravi se pita od govana”). Ovakva samomržnja može se sresti i kod nekih konvertovanih Jevreja, koji su svoje sunarodnike optuživali za sva zla ovoga svijeta, od nevine krvi Isusove do raznih zavjera protiv hrišćana, djecoubistva, lihvarstva, itd.

No, u evropskom kontekstu riječ je o posebnom fenomenu: agresivni nacionalizam hegemonističkog tipa svoje najekstremnije sljedbenike nalazi na rubovima nacije, ili među pripadnicima drugih etničkih grupa koje su politički asimilovane – sjetimo se Korzikanca Bonaparte, Austrijanca Hitlera, Gruzina Džugašvilija – pa nije čudo da su Srbi iz Crne Gore barjaktari najmračnijeg velikosrpstva. Oni su neprestano raspeti između tlapnje o tome da su najbolji Srbi, “so srpstva” i udvoričkog metanisanja terazijskom establišmentu. Zato se ne treba čuditi što svojim neposlušnim zemljacima, nacionalnim Crnogorcima, niko nije sasuo toliko uvreda koliko su to činili bećkovići, đuretići, strikovići, mićovići, božovići… U prethodnom poglavlju istaknuli smo da Amfilohiju grubost u izričaju, kao i njegovo lice, šake i sitne oči, koji liče na mapu vrletne Morače, prirođena, te da je sve ono docnije svjetsko iskustvo i obrazovanje nije smekšalo, profinilo. Zbog grube, vojničke, neukrotive prirode njegovi suparnici u Beogradskoj patrijaršiji dali su mu nadimak “Crnogorac”. “Karakter je sudbina”, tvrdi Heraklit, i ovaj neobični jerarh bi sigurno, s obzirom na svu upornost, posvećenost i neutaživu slavohlepnu ambiciju, postao srpski patrijarh da je mogao, u određenim momentima, zatomiti svoju gorštačku plemensku prirodu.
Fenomenološki gledano, klasična crnogorska plemenska diferencijacija u etičkom i sociopsihološkom smislu, do polovine dvadesetog vijeka, kada je više od četiri petine stanovništva živjelo na selu, načelno se mogla klasifikovati na viši i niži plemenski tip. Viši tip je znatiželjan, otvoren, socijalno prilagodljiv, sa dobrim osjećajem za mjeru i usvajanju vrijednosti koje imaju univerzalno značenje. Ko god se srijetao sa ovim seljačkim sinovima rasijanim po velikim prijestonicama, gdje su napravili značajne karijere i ugled, morao je biti osupnut i fasciniran manirima ovog naočitog soja koji je više priličio aristokratama na starim dvorovima nego nekadašnjim čobanima stoke sitnog i krupnog zuba po crnogorskim zabitima. No, i među osobama koje pripadaju nižem plemenskom tipu ima izrazito uspješnih ljudi. I njih je krasila okretnost, bistrina, upornost, specifična inteligencija koja pronalazi prečice u društvenoj hijerarhiji: pogotovo im nije nedostajala drskost i beskrupuloznost. Ono što ih je u nekoj mjeri limitiralo je povremena grubost i sirovost, nedostatak osjećaja mjere i stvarni prezir prema drugim kulturama i civilizacijama, te manjak afiniteta za moderne i avangardne škole i pokrete, i empatija prema slabim, ugroženim i odbačenim ljudima.
Amfilohije Radović je marljiv i znatiželjan čovjek. Njega i u starosti ne miri mjesto. U njegovom globtroterstvu ima još jedna temeljna protivrječnost: putnici su otvoreni za drugačije kulture, i nova iskustva umnogome određuju njihove prosedee i pogled na svijet. No, od Amfilohija se svaka vrsta bjelosvjetske avangardnosti odbijala se kao nebeske sile od Platija ili Kape Moračke. On je otišao iz Morače ali Morača iz njega nije nikad. S druge strane, biografije i djela mnogih teologa pokazuju da sholastički pogled na svijet nije nužno suprostavljen modernim poetikama i mondijalističkom shvatanju čovječanstva kao jedinstvene zajednice – aktuelnog rimskog papu Franja smatraju ekspertom za djelo H. L. Borhesa – ali Amfilohjieva estetika nije odmakla od narodne poezije, srpskog romantizma, Radovana Bećirovića Trebješkog i Matije Bećkovića. I Amfilohije na Crnu Goru gleda kao na jedan zamišljeni okamenjeni prostor koji je izvan vremena : čiji je jedini zadatak da čuva Kosovski zavjet i legende o svom kosovskom porijeklu. K tome, sebi je zadao još jednu veliku misiju: da gradnjom bogomolja u vizantinskom stilu nametne svetosavlje kako bi potpuno izbrisao tradiciju crnogorskog pravoslavlja iz vremena Crnojevića i Petrovića Njegoša, sa elementima ekumenizma i laicizma koji nijesu bili karakteristični za ostale ortodoksne crkve. (Mitropolitu Petru Prvome katolički svećenik je bio lični sekretar). Istaknuti srpski intelektualac i teolog Mirko Đorđević, o Amfilohijevom karakteru i intelektualnom profilu, između ostalog kaže: “U njegovim objavljenim knjigama i tekstovima nema dokaza da raspolaže rafiniranim esteskim čulom. Naprotiv, mjerila su mu retrogradna klasicistička i, čak socrealistička, u smislu antimoderna, a rečnik saopštenja koje potpisuje ostrašćen: na skarednost odgovara skarednošću (‘evropski izmet’). U tom krugu tema nema rasprava, on je zatvoren i zaokružen u skandal“. U citatima iz višetomnih Amfilohijevih meditacija o tragediji Kosova, preuzetih iz teksta istoričara Zorana Lakića, iz svake mitropolitove rečenice prosto izvire patetika, opšta mjesta, banalne i neukusne metafore. Poezija ovog učenog teologa, koji se hvali da se služi sa sedam svjetskih jezika, ima manje imaginacije, leksičke i versifikatorske suptilnosti od sočinjenija deseteračkog pjesnika Radovana Bećirovića, o čemu svjedoče izvodi iz pjesme, Krstom časnim do slobode zlatne: “Vidovdane moj očinji vide/Tobom vidim što drugi ne vide … Svi odoše u boj na Kosovo/ Za presveto ime Isusovo!… Vidim Laza nebom obasjala/ I u njemu zlo novog dana”. Možda ništa tako dobro ne govori o Amfilohijevom duhovnom beznađu i sklonosti umjetničkom kiču i banalnim, uskogrudim, parohijalnim percepcijama svojih savremenika, ali i nebeskog Raja i Pakla, kao što su motivi na freskama u novoizgrađenoj crkvi Vaskrsenja Hristovog. U tom ogromnom betonskom zdanju sagrađenom u vizantinskom stilu oslikane su freske koje liče na amaterske stripove: na jednoj strani su “pravednici”, oni što su bogu i Amfilohiju mili, a s druge bande, u vlasti demona i paklenih duhova su protivnici Srpske pravoslavne crkve, među kojima su državni dužnosnici što su se nekad zamjerili mitropolitu.

Amfilohije s lakoćom izvrće činjenice, falsifikuje i podmeće, naročito kad su “separatisti” u pitanju, jer vjeruje da je crnogorstvo inferiorno, provincijalno, nesposobno da pojmi veličinu srpske naciju, iako je nemjerljivo važno za integralno srpsko biće. Vasa Čubrilović pisao je u memorandumu o rješavanju kosovskog pitanja: “Crnogorci su niži politički tip, ali daju najbolje sokove našoj rasi”. Rasistička teza akademika Čubrilovića, nema na umu samo navodnu biološku supremaciju Crnogoraca nego i njihovu istorijsku i kulturnu baštinu, prevashodno petovjekovnu oslobodilačku borbu protiv Turaka, u vrijeme kad je Srbija istorijski bila tabula rasa, pa je srpski identitet čuvan i prenošen uglavnom kroz kulturne i duhovne ustanove u austro-ugarskim zemljama: svi važni ljudi za nacionalni preporod Srbije do druge polovine devetnaestog vijeka dolazili su iz Austro-Ugarske.

Koloritnosti Amfilohijevog karaktera i pregalaštva doprinosi i jedna danas pomalo zaboravljena osobina iz našeg seljačkog miljea, koji je iščezao ili se karikaturalno reciklirao još u vrijeme komunističke industrijalizacije. Svojevremeno u selima su se mogli naći pretenciozni muškarci obično srednjovječne ili starije dobi, koji u svakoj prilici, silom nasramotu, traže momenat pažnje da se istaknu na masovnim skupovima, veseljima ili žalostima, svejedno je li u pitanju svadbena zdravica, govor na pogrebu, lelek ispred patulje pokajnica, besjeda na političkom skupu, itd. Ovakvi ljudi imali su izvjesnu popularnost među plemenicima, ali su često bili i predmet šala. Jer, njihova nametljivost izazivala je neobične, pa i smiješne događaje: ponekad su im se, premda je riječ o iskusnim i darovitim govornicima koji bi u nekoj pustoj udolini ili odvojenom kućištu uvježbavali svoje nastupe, događale frojdovske omaške, na primjer, da na sahranama, dok pristupaju kući pokojnika ispred patulje pokajnica lelekač umjesto preminuloga ožali njegovog sina ili brata koji primaju saučešće. Ni Amfilohije nije mogao odoljeti toj napasti da, kad god je imao priliku, drži posmrtne govore, ne samo osobama koje su mu bliske po sudbini, političkim i nacionalnim stavovima, nego i da se oprašta od onih koji su svojim senzibilitetom, pogledom na svijet i profesionalnim stremeljenjima bili njegovi antipodi.

Tako je održao opijelo i govor nad grobom Danila Kiša, koji je imao istinsku odbojnost prema svemu što predstavlja Amfilohije Radović, ili, ostao je upamćen njegov dvosmisleni govor na sahrani ubijenog Zorana Đinđića – političara koji je više od svih njegovih savremenika zagovarao strateško i bezuslovno povezivanje Srbije sa Zapadom – u vezi njegove politike i sudbine. Prilikom prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole iz Italije u Crnu Goru, Amfilohije je, mimo protokola, ušao na italijanski vojni brod koji je bio pristao u barskoj luci i održao molitvu. Mitropolitova narciosoidnost, želja da dominira na svim skupovima, pa i na pogrebima znamenitih ličnosti, nije ga suspregla da obavi crkveni ritual tamo gdje mu mjesto nije, i to crnogorskom kralju kojega su iz domovine proćerali pristalice aneksije Crne Gore Srbiji, čiji su najeksponiraniji sljedbenici upravo SPC i njen jerarh Amfilohije Radović. Pošto su ostaci kralja Nikole vraćeni u zemlju nakon sedamdesetogodišnjeg progonstva Radović je uzeo ključ od Dvorske crkve na Ćipuru, u kojoj su sahranili kralja sa dijelom njegove famelje, i najednom je počeo hvaliti posljednjeg vladara iz dinastije Petrović Njegoš kao velikog srpskog vladara, zaboravljajući da ga je lani nazivao despotom i separatistom koji su “ostalome srpstvu” zabijao nož u leđa.

                                        Lažni nasljednik Svetog Petra Cetinjskog

Amfilohije je s velikim nadama i ambicijama došao u Crnu Goru 1990. godine, u vrijeme dok je velikosrpski nacionalizam bio na tački ključanja. Konačno mu se ukazala prilika – nekoliko godina ranije crnogorsko komunističko rukovodstvo oduprlo se želji crkvenih i nekih vojno-političkih krugova u Beogradu da Amfilohija imenuju za koadjutora starom mitropolitu Danilu Dajkoviću – da u zavičaju, u trenutku trijumfa velikosrpstva napravi veliku nacionalnu obnovu, istrijebi ateizam i crnogorstvo. Kao svaki fundamentalista on svoje koncepcije postavlja antagonistički, pogotovo u odnosu na crnogorsku naciju i sekulizam, koje smatra kauzalno povezanim: “Vraćamo se, na sreću, svetinji i tradiciji. Nikada tako pravoslavna vjera nije bila kukavna kao u naše vrijeme. Tu kukavnost nije donio Turčin i neprijatelj, nego smo mi htjeli tu vjeru da pogazimo. Ali – nijesmo mogli. Od pamtivijeka je tako bilo, i u vrijeme Mahmut paše Bušatlije, i bezbožnoga Josipa Broza, s kojim se još ponose bezbožni Crnogorci i prijestonici čuvaju njegovo ime”. Ove riječi je izgovorio još dok nije bio uzurpirao mitropolitsku stolicu na Cetinju i smijenio, mimo običaja u pravoslavnoj crkvi, ostarjeloga ali još relativno vitalnog vladiku Dajkovića – koji je fizički i mentalno bio sposobniji od patrijarha Pavla u njegovim zadnjim godinama – u doba kada je izgledalo da je Crna Gora završila svoju istorijsku misiju kao odjeliti državno-nacionalni entitet. Amfilohije je zaista s neviđenom strašću počeo restaurirati i zidati bogomolje po Crnoj Gori, sve u tradicionalnom vizantinskom stilu, uvodeći i izvjesne rituale – na primjer takmičenja u plivanju na vjerskim praznicima – koje nije poznavalo tradicionalno crnogorsko pravoslavlje. Gradnjom vizantinskih bogomolja, uvođenjem netradicionalnih rituala, plasiranjem drskih falsifikata, on pokušava izbrisati ili izvitoperiti cjelokupnu duhovnu i političku djelatnost prvosvještenika Crnogorske pravoslavne crkve, poglavito mitropolita iz kuće Petrovića Njegoša. Počeo se pozivati na njihovo duhovno i političko djelo, iako ih je do juče – kao što je slučaj i s kraljem Nikolom – blatio zbog njihovog “separatizma” i nelojalnosti Srbiji.

Pritisnut nebrojenim istorijskim izvorima o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, Amfilohije katkad i prizna njeno postojanje, uz svojevrsnu ironiju: “Crnogorci su ionako samoglavi (autokefalan znači samoglav). Zna se gdje nas je ta samoglavost dovela: do bratoubličkog klanja…”. No, već sjutra, u maniru pravog propagandiste gebelsovskog ili ždanovljevskog kova srpski mitropolit ne osvrće se na ono što je priznao, i ponovo jednako sirovo i blasfemično pristalice CPC-a naziva “sektašima”, “crnolatinašima”, “raskolonicima”, a poglavara Crnogorske pravoslavne crkve prevarantom koji se lažno predstavlja. Propagandisti ovoga tipa računaju da je većina ljudi glupa, neobrazovana ili ravnodušna na laži, pa se služi manipulacijama koje bi morali ukapirati i đaci sedmog razreda osnovne škole: Amfilohije sadašnju Crnu Goru naziva “fildžan državom” jer se navodno odrekla granica iz vremena kralja Nikole. Lamentira nad “gubitkom” Metohije, ali ne pominje da je u to doba četiri petine Crnogorskog primorja, od Debelog brijega do Sutomora, prostor koji je neuporedivo kulturno i ekonomski napredniji od Peći i Đakovice, bio izvan granica sadašnje Crne Gore. U svom makijavelizmu on će se poslužiti i predstavnicima drugih vjerskih zajednica, katoličkim i muslimanskim vjeroučiteljima – koje je u vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, krstio najpogrdnijim imenima – kako bi naudio CPC-u, svom arhineprijatelju. Koliko je Amfilohije lišen svakog moralnog obzira i vjerodostojnosti govori i činjenica da se prihvatio dužnosti vođe delegacije SPC-a u pregovorima o autokefalnosti s Makedonskom pravoslavnom crkvom, koju takođe ne priznaje većina pravoslavnih crkava, a istovremeno negira i izvrgava ruglu bilo kakav pomen autokefalnosti, pa i eventualne autonomije, za mitropoliju na čijem se čelu nalazi. Isto tako je istaknuti član zajedničke komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravosalvne crkve o ulozi kardinala Alojzija Stepinca u vrijeme Pavelićeve NDH, iako je izgubio svaki moralni osnov da o bilo čemu arbitrira u vezi s Hrvatskom poslije guslarskog sokoljenja crnogorskih rezervista uoči napada na Dubrovnik 1991.

Akademik Pavle Mijović je imao je svoje, nomen est omen, semantičko tumačenje Amfilohijeva imena: “ Ako bi se o ličnosti moglo govoriti po imenu koje nosi, semantici njegovog grčkog (paganskog koliko i hrišćanskog) imena bi odgovaralo tumačenje amphi-logosa-a kao: protivrječan, dvojstven, dvostruk, nesiguran”. Bez obzira na validnost Mijovićevog semantičkog tumačenja – koje nije saglasno sa tumačenjem grčkih teologa – dvojnost, dvostrukost, ambivalentnost Amfilohija Radovića zorno se može potvrditi u njegovom odnosu prema mitropolitima iz kuće Petrovića Njegoša. On neprestano ponavlja da sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša, a istovremeno s jednakom strašću se bori da razori i izbriše svaki trag njihovih glavnih duhovnih i političkih postignuća: crkvene samostalnosti i državne nezavisnosti, koje su bile sudbinski povezane u održanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti.

Da ironija bude veća, samozvani nasljednik Petra Prvog i Njegoša ima i potpuno suprotne teološke, filozofske i civilizacijske poglede u gotovo svim važnim pitanjima u odnosu na tvorce moderne crnogorske državnosti. Petar Prvi, i pogotovo Njegoš, bez obzira na političke razmirice s Austro-Ugarskom, Fancuskom i Venecijom, pokazuju veliki respekt prema Zapadnoj civiliziciji, o čemu između ostaloga svjedoči njihova službena i privatna korespondencija, kao i dio lične biblioteke koja je sačuvana u Biljardi. ( Petar Prvi je učio strane jezike i u svojoj monaškoj ćeliji sakupljao knjige enciklopedista, Voltera, Rusoa, Montesjea, koju je njegov sinovac obogatio i djelima antičkih pisaca, te Petrarke, Dantea, Miltona, velikih bardova romantizma, Puškina, Bajrona, Geta, Leopardija…). Njegoš se žali da se Crna Gora nalazi iza “granica prosvijećenosti”, za razliku od Amfilohija koji evropsku kulturu smatra nekrofilnom, nihilističkom, bezbožnom. I odnos Petrovića Njegoša prema Rusiji stubokom se razlikovao od Amfilohijeva metanisanja ruskim velikodostojnicima i tajkunima.

Njegoš u jednom pismu Matiji Banu: “ Rusiju volim, ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar slobodne Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi”. I još dodaje: Slobodnoj Crnoj Gori priliči da priomi pomoć samo od slobodne države, kad već ne može bez nje biti”. Petar Prvi podnosi još veća poniženja od petrogradskih velikaša: proćeruju ga iz Rusije, jer se nije povinovao nekim naredbama koje je on smatrao štetnim za Crnu Goru. Dakle, za razliku od Amfilohija, koji je crnogorske interese uvijek pretpostavljao srpskim i ruskim prohtjevima – spreman je u određenim okolnostima da pogoduje i Albancima i Hrvatima, pa i crnom đavolu, samo da nanese štetu crnogorskoj samobitnosti i suverenosti – Petrovićima su interesi Crne Gore uvijek bili prvi i jedini.
Kad tumačimo fenomene totalitarne svijesti koja beskrupulozno kontinuirano prezentuje očigledne ideološko-političke laži, koje ne mogu pokolebati nikakvi dokazi, ne govorimo samo o moralnom ili intelektualnom profilu protagonista koji ih izgovaraju nego zapravo zalazimo u sferu psihopatologije iracionalnog i emocionalnog mišljenja i diskursa. Fanatizam makar jednim dijelom izvire iz iracionalnog i emocionalnog, i zato i kad sljedbenici raznih totalitarnih diskursa shvate da izmišljaju ili iskrivljuju činjenice to ih ne uznemirava, jer vjeruju da izvrtanje istine služi postizanju višeg cilja. Već s početka dvadesetog vijeka vidjeli smo kako propagatori boljševičkog komunizma, nacizma i fašizma svojataju velike stvaraoce i filozofe čija su učenja potpuno suprotna ideologiji borbenog ateizma, rasnih predrasuda i malograđanštine svih vrsta.

U tom smislu posebno su indikativna pozivanja Lenjinove revolucionarne boljševičke partije na Tolstojevo socijalističko učenje koje se protivilo svakom političkom nasilju ili nacističko slavljenje Ničea, koji je zbog sukoba s Vagnerom i ostalim antisemitima bio anatemisan i izopšten iz akademske zajednice ondašnje Njemačke. Ipak, u evropskoj istoriji ne postoji tako drzak i očigledan falsifikat, koji se graniči s apsurdom, kao što su tvrdnje Amfilohija Radovića o svojoj duhovnoj i političkoj bliskosti s Svetim Petrom Cetinjskim i Njegošem. Uzurpator mitropolitske stolice u Cetinjskom manastiru po ko zna koji put čak i autokefalnost koju su u Njegoševo doba priznali Vaseljanski patrijarh i Ruski sinod naziva nekanonskom, i pritom cijeli svoj vijek radi na uništenju crnogorske crkve, nacije i države, a u isto vrijeme proglašava se legitimnim političkim, duhovnim i kanonskim nasljednikom Petra Prvog i Njegoša.

Amfilohije Radović, dakle, okušao se u više bizarnih uloga , između ostalih postao je nacionalni i duhovni lider znatnog dijela crnogorskih Srba, ali njegove pretenzije na tron Petrovića Njegoša najčudnije su i najnevjerovatnije. (Ukoliko se neki daroviti pisac pozabavi istorijom crnogorskog samozvanstva, izučavajući biografije znamenitih pustolova, od Stjepana Zanovića, Šćepana Malog, Duke od Meduna, Nikole Vasojevića, kao i manje poznatih mitomana i lunatika, to će biti jedna od najuzbudljivih knjiga našeg jezika). U slobodnijoj literarnoj formi, koja dozvoljava kombinovanje fakcije i fikcije, Amfilohiju bi se mogle pripisati različite osobine ovih znamenitih maštara i prevaranata, dok u ozbiljnijoj komparativnoj analizi, nije pretjerano kazati da Amfilohije Radović nema više istorijskih i moralnih argumenata da se prikazuje kao nasljednik Petrovića Njegoša od lažnoga cara Šćepana Malog koji je bio ubijedio Crnogorce da pretenduje na prijesto Romanova.

                                        Okamenjena slika Crne Gore

Dogmatski agitatori i ideolozi – ljudi jedne knjige – ne razumiju da se u istoriji ništa ne završava končano. Čak i kad uistinu nestane neki narod, država ili civilizacijija nema zadnjeg i nepobitnog mišljenja o njihovom trajanju i nestanku. Svaka nova epoha, na osnovu iskustva prethodnika i kritičkog promišljanja, ponešto od usvojenih kanona će reinterpretirati, odbaciti ili dodati. U Amfilohijevoj, pak, uobrazilji Crna Gora se okamenila, kao neki monument ili etnološki park čija je sudbina i svrha samo da čuva sjećanja na “srpstvo” i nekakve metafizičke “srpske istine”. On je bio nezainteresovan da akceptira mnogostrukost i protivrječnost istorijskog procesa, pogotovo u onim segmentima koji su suprostavljeni njegovoj nacionalnoj ideologiji i pogledima na svijet. Amfilohije je Crnu Goru istraživao samo na anegdotalnom nivou, a gotove kanone nekritički preuzimao je od srpskih ideologa s početka 20. vijeka, čiji je zadatak bio da afirmišu i reinterpretiraju samo one vrijednosti i simboličke topose Crne Gore koje korespondiraju s integralnim srpstvom.
S izvjesne vremenske distance biće još vidljivija temeljna zabluda ovog Moračanina – moračko pleme dalo je Amfilohija, ali i Sekulu Drljevoća i Milana Rakočevića, najradikalnije crnogorske nacionaliste – da Crnogorci, odnosno njihovi predšasnici Dukljani i Zećani, ništa drugo nijesu mislili i radili kroz svoje hiljadugodišnje trajanje nego su samo težili da postanu integralni dio srpske nacije i civilizacije. U toj somnabulnoj naraciji preci Crnogoraca bili su Srbi – koji su mislili samo srpski – i prije nego što su Srbija i srpstvo nominalno i politički stvoreni! Najvažniji zadatak ove koncepcije koju su postavili Nikolaj Velimirović, Branislav Petronijević, Aleksandar Belić, Jovan Skerlić, Jovan Cvijić, Jovan Erdeljanović, i drugi srpski ideolozi početkom 20. vijeka bio je da cetinjske mitropolite, posebno Njegoša – ostale Petroviće, pa i Petra Prvog, srpska propaganda toga vremena je potcjenjivala ili smatrala separatistima – prikažu kao prirodni i neodvojivi dio srpske duhovnosti, istorijske i političke tradicije, istovremeno minorizujući vjekovima izgrađivanu crnogorsku posebnost.

Ipak, odasvud je lakše rascrnogorčavati Petroviće nego iz Cetinjskog manastira. Da ovaj posao nije nikome ugodan, pa ni tvrdokornom Amfilohiju, govori i to, da prema priznanju njegovih poznanika u vrijeme dvadesetsedmogodišnjeg službovanja u tom sjedištu duhovne vlasti – dva vijeka i svjetovne – nije nijednom zaredom prekonačio više od tri-četiri noći. Ono što je lakše provjerljivo, a jednako pokazuje koliko je Amfilohiju Radoviću neugodno u manastiru, i na samom Cetinju, govori činjenica da je za vrijeme svog stolovanja samo dva ili tri puta izašao iz manastira, prošetao ulicama grada čiji je nominalno stanovnik. Njegovi predšasnici, mitropoliti crkve čiji su poglavari vjekovima birani na Opštecrnogorskom zboru, svojevrsnom narodnom parlamentu, u vrijeme svog stolovanja u manastiru koji je sagradio Gospodar Ivan Crnojević, bili su najviđeniji građani prijestonice, uključeni u sve bitne sfere svakodnevnog života, a današnji vladika Amfilohije Radović neuporedivo je manje prisutan u gradskom životu Cetinja nego što su to bili Vener fon Vebenau i Pircio Biroli, okupacioni guverneri u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Možemo samo slutiti što Amfilohije osjeća dok vrši službu božju pored ćivota Svetog Petra Cetinjskog, koji je cijeli svoj “velji vijek” – kako je sȃm nazivao svoju dugovječnost – posvetio očuvanju i unapređivanju crnogorske države. Možda je Amfilohije, iz knjiga i dokumenata koji su mu bili dostupni otkad je postao glava toga manastira, doista bio osupnut čudesnom moralnom snagom, ličnom hrabrošću i izuzetnim intelektom tog grandioznog prvosvještenika za kojega su savremenici, izvanjci i stranci s kojim je pregovarao, govorili da više liči na srednjevjekovnog kneza nego na kaluđera. Ipak, njegovo javno iskazivanje poštovanja i zasluga Svetog Petra Cetinjskog nije potpuno iskreno, jer kolikogod je možda spoznao vrline Petra Prvog, ne može ga osobiti na isti način kao vladiku Nikolaja ili oca Justina, jer taj starac – kao i njegov sinovac vladika Rade – tvrdoglavo su i bez uzmaka štitili interese one šake naroda koja se bila skupila u podlovećnskom kraju, a tek su onda mislili o “slavenoserbskim” ili ruskim interesima.

                                                  Truli mir i sveti rat

Kleronacionalisti spekuliraju da su svi u Crnoj Gori, pogotovo iz pravoslavnog korpusa, koji se ne smatraju dijelom pansrpske duhovnosti, odnarođeni uskim separatističkim pogledima ili mračnim komunističkim nasljeđem. To je za njih kao zloćudna izraslina na divnom tijelu “nebeskog naroda” koji čuva “najdublje pamćenje”! Zato ukoliko nije moguće milom, ubjeđivanjem, podilaženjem, korupcijom, treba svim sredstvima “trijebiti gubu iz torine”, odnosno nacionalne Crnogorce dovesti na zanematljiv broj tako da više nikad ne bi predstavljali objektivnu opasnost za velikosrpsku ideju. U tom kontekstu su početkom devedesetih godina Šešeljeve i Karadžićeve paravojske, kao i djelovi vojne Kontraobavještajne službe i kriptočeničke Narodne stranke prijetili istaknutijim akterima antiratnog pokreta, i posebno Cetinju koje je bilo centar otpora velikosrpstvu. Ratoborni Amfilohije nije samo psovao i vrijeđao nacionalne Crnogorce nego je i prizivao naoružane pojedince i paravojne grupe da od Cetinjana tobož čuvaju Cetinjski manastir. Tako su na Petrovdan 1991. godine pristalice Amfilohija Radovića ispred Cetinjskog manastira iz vatrenog oružja ranili dvojicu cetinjskih mladića, a za Badnji dan 1992. pored Badnjaka je uz srpskog mitropolita stajao Željko Ražnatović Arkan, komandant tzv. srpske garde, ne bi li zastrašio Crnogorce koji su se protivili Amfilohijevom skrnavljenju crnogorskih religijskih i nacionalnih tradicija. Napade i prijetnje iz Cetinjskog manastira Crnogorci su doživjeli teže od svih drugih nasrtaja i poniženja u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića i njegovih podgoričkih marioneta, jer ovo zdanje je uvijek bilo simbol “crnogorske volje i slobode”, i nakon zadnje paljevine manastira u 18. vijeku, iz njega nije se prijetilo Cetinju i Cetinjanima – ni u vrijeme autrougarske i talijansko-njemačke okupacije – do Amfilohijevog dolaska na katedru crnogorskih mitropolita.

Ali, detaljnu i objektivnu analizu Amfilohijeve uloge u Crnoj Gori nije moguće imati bez cjelovite slike o učešću Srpske pravoslavne crkve u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, čija su dejstva prevashodno bila usmjerena prema civilnom stanovništvu. SPC u ratovima 1991-1999. više je bila agitaciono-propagandni centar nego crkva koja propovijeda milosrđe. Ona je blagosiljala etničko čišćenje, čak i rušenje inovjernih bogomolja, pod izlikom da se koriste u vojne svrhe! U takvim militantnim porukama prednjačio je – ko bi drugi do – Amfilohije Radović. On u decembru 1992., poslije srušenog Vukovara i uništenog centra Dubrovnika, u vrijeme kada se srpska vojska nalazi na nekoliko kilometara od Zadra, Izjavljuje: “Ovo je trenutak kada po mom osjećanju treba biti negdje na graničnoj crti i reći kao vladika Rade, ‘neka bude što biti ne može, nek ad proždre pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje’ “. Evo kako stimaje Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika, koje je međunarodni Haški tribunal osudio za najteže zločine protiv čovječnosti: “U ovom trenutku našu dušu kao što je naš jezik čuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak, sa Plavšićkom, novom Kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem. Opredijelili su se kao i car Lazar za carstvo nebesko”. Ranije smo spomenuli da je Moračanin i ličnim primjerom sokolio vojnike na Dubrovačkom ratištu, i navodno se zagonio da podijeli sudbinu s kninskim Srbima uoči hrvatske vojne akcije Oluja, pa se prema prema svjedočenju nekih njegovih kritičara, predomislio kad je vidio da zajedno s narodom bježe i popovi, koji su nesrećni narod gurnuli u pobunu. Nemamo saznanja da je Amfilohije naredio ili sugerisao nečiju fizičku likvidaciju, poput novokomponovanih “svetomučenika” popova Mace Vukojičića i Slobodana Šiljka, ali da je kuražio i abolirao mnoge zlikovce o tome postoji mnoštvo neuklonjivih tragova, o kojima će se besjediti dok god se bude pominjalo njegovo ime.

Prošli su ratovi, Crna Gora je krenula putem samostalnosti, koja je donešena u mirnom političkom procesu. Amfilohije je, kao i većina njegovih istomišljenika vjerovao da će u neravnopravnim uslovima – u kojima je indipendistima za pobjedu na referendumu trebalo deset posto više glasova nego njihovim protivnicima unionistima – pobijediti, i zato je morao ćutke prihvatiti novu, za njega košmarnu stvarnost: da je postao stanovnik nezavisne Crne Gore. Ali, brzo se oporavio od prvobitnog šoka, i čim su se poražene unionističke stranke malo pribrale, prestruktirirale, i čak povezale sa razočaranim i vlastoljubljivim indipendistima, opet je mitropolit SPC postao ratoborni spiritus agens kriptočetničke i proruske opozicije. Slabosti vlasti u unutrašnjoj politici, prije svega u izgradnji modernih institucija i dovršetku procesa konstituisanja nacionalne svijesti, te s druge strane, uprkos svemu ubrzano približavanje Crne Gore NATO-u uzrokovali su da aktivnosti Amfilohija i srpske crkve u Crnoj Gori dobiju intezitet kao u vrijeme početka ratova u SFRJ. Amfilohije je danas stariji svadeset i pet godina nego početkom devedesetih, ali pošto se pojavila opasnost da se “srpska Sparta” utopi u NATO, što je za sprske nacionaliste mnogo traumatičnije od proglašavanja same nezavisnosti, stari mitropolit je opet stao u prve redove.

Panika među Amfilohijevim saveznicima i savjetnicima nije bila bez razloga, jer učlanjenje u Atlanski pakt kvarilo im je planove za novi referendum o državnom statusu. Velikosrpski nacionalisti i njihovi moskovski pokrovitelji bili su ubijeđeni da će Crnu Goru i formalno vratiti pod svoje okrilje ili je barem ponovo učiniti satelitom, drugom Republikom Srpskom, koja će spoljnopolitički, bezbjednosno, ideološko-kulturno biti puka srpsko-ruska kolonija. Ulazak Crne Gore u bezbjednosne NATO strukture, te komplikovane procedure – čak i ukoliko bi antizapadne stranke prevladale u Crnoj Gori – izlaska iz ove vojne alijanse koje traju decenijama, izbezumile su kleronacionaliste. Stoga je uoči prijema zemlje u Atlanski pakt pokrenut novi specijalni rat protiv Crne Gore, čiji je centar bio u Moskvi. Ovoj kampanji vjerski objekti SPC u Crnoj Gori služili su kao logistički centri, ne samo domaćim protivnicima prozapadne politike nego i stranim agentima i propagandistima. Monasi i svještenstvo SPC ugošćavalo je i javno podržavalo egzircire i druge rituale kozačkih jedinica koje su zbog propagandnih – da li i vojno-zavjereničkih razloga? – boravile u našoj zemlji. Amfilohije je bio domaćin ruskog medijskog tajkuna Malofejeva, koji je avionom srpskom mitropolitu donio “svetu vatru” iz Jerusalima, valjda kao nagovještaj prave vatre koja će obasjati sve slavenofile poslije rušenja “odnarođenog, prozapadnog režima Mila Đukanovića”, na dan izbora 16. oktobar 2016.

Dosad je nerasvijetljena Amfilohijeva uloga u pripremanju planova za krvavi puč na dan izbora za državni parlament. I za savremenike koji nemaju drugih saznanja osim onih koje prenose ovdašnji mediji postoje makar dvije stvari koje upućuju da je Amfilohije bio u organizaciji zavjere ili barem da je imao saznanje da teroristi na čelu s Bratislavom Dikićem, umirovljenim generalom srpske žandarmerije, namjeravaju nasilno osvojiti Skupštinu Crne Gore i oružanom pobunom dovesti na vlast lidere Demokratskog fronta. Prvaci Demokratskog fronta javno su izjavili da ih je Amfilohije blagosiljao noć pred izbore 16. oktobra i istu noć je iz Beograda, zajedno sa ljudima u mantijama, stiglo u Ostrog oko hiljadu “vjernika” u dvadeset punih autobusa, iako tih dana nije bilo vjerskih praznika zbog kojih se tradicionalno hodočasti u ovu crnogorsku svetinju. Nakon što je u toku noći između petnaestog i šesnaestog oktobra uhapšen general Dikić, vojni vođa puča, što su šesnaestog ujutro objavili mediji, i pošto je bilo jasno da više nije moguće ostvariti plan koji su brižljivo pripremali specijalisti s iskustvom iz režiranih pobuna u Ukrajini, Gruziji, Moldaviji… Amfilohije je – na molbu ondašnjeg ministra policije Danilovića, bivšeg pobočnika Andrije Mandića, i Milivoja Katnića, hrabrog specijalnog tužioca, koji u tom trenutku nije znao koliko je terorista još ubačeno u Crnu Goru i kakva su dobili naređenja od svoje komande – apelovao da se sačuva mir u Crnoj Gori.

Javni Amfilohijev apel sigurno je djelovao smirujuće na Mandićeve pristalice, ali se može pretpostaviti da su organizovane domaće i strane naoružane grupe čiji je cilj bio da se u zemlji izazovu neredi, anarhija, zauzimanje Skupštine, javnog servisa i likvidacija Mila Đukanovića, dobile naređenje od njihovog komandnog centra, odmah poslije Dikićevog hapšenja, da ne preduzimaju planirane akcije. Pretpostavljamo da je s istog mjesta i liderima Demokratskog fronta poslat signal da odustanu od zamišljenog scenarija, po kojemu su trebali da preduzmu političko vođstvo nakon osvajanja parlamenta, jer je plan već bio kompromitovan i velikim dijelom osujećen.

Specijalni rat protiv Crne Gore nastavlja se poslije 16. oktobra 2016., drugim sredstvima da bi se omalovažili dokazi o pokušaju državnog udara, što je već jednom u nas viđeno početkom dvadesetog vijeka, u neobično sličnoj zavjeri pripremanoj na dan izbora za crnogorski parlament 18. oktobra 1907. čiji je cilj bio likvidacija kralja Nikole i napad na cetinjski parlament. Kao što aktuelni propagandisti iz crnogorskih i srpskih medija i NVO sektora pokušavaju relativizovati i ismijati dokaze o pripremi krvavog prevrata tako su cijelo proteklo stoljeće generacije beogradskih propagandista i režimskih istoričara, u vrijeme karađorđevićevske i titoističke Jugoslavije, neprestano pisale i govorile da je cijelu priču o bombama i bombašima izmislio cetinjski dvor kako bi Nikolin režim povratio popularnost u narodu. Danas je opozicija još drskija u osporavanju dokaza koje su potvrdile i obavještajne agencije Zapadnih zemalja, pa Andrija Mandić zajedno s ostalom srpskom opozicijom, Rankom Krivokapićem i Žarkom Rakčevićem, osuđuje vlast što je u medijima objavila pokušaj oružane pobune na dan izbora, i tobož uticala na na izlazak birača!?

Nakon neuspjelog puča Amfilohije se stanio u Argenitini. Otišao je u još jednu misiju odnarođavanja potomaka Crnogoraca koji se u prvoj polovini 20. stoljeća doseljavaju u ovu daleku zemlju, da bi zadojio srpstvom i svetosavljem i posljednju crnogorsku enklavu koja još nije bila pod uticajem SPC-a. Poslije povratka iz Južne Amerije, pošto je vidio da crnogorska vlast nema dovoljno hrabrosti i sposobnosti da do kraja istraži ideološku i logističku pozadinu pokušaja prevrata, te pokrene istrage protiv glavnih protagonista zavjere, mitropolit Radović još više se osokolio, pa je državne čelnike uoči ulaska zemlje u NATO nazvao izdajnicima Crne Gore!?

                       Vješti propagandista i politički diletant

Amfilohije Radović je ušao u osamdeseto ljeto života, ali još uvijek je ratoboran i vitalan. Kako je riječ o priprostoj i strasnoj prirodi, koja odlikuje fanatike, on je i danas u svojim besjedama i djelima uporniji i radikalniji od njegovih pobočnika koji su mlađi trideset ili pedeset godina. Nedostatak političke i intelektualne suptilnosti kompezuje besprimjernom upornošću i izrazitim propagandističkim talentom da jednako uvjerljivo predstavlja često kontradiktorne, retrogradne i mračne ideje. Svaki dogmatizam iza kojega stoji snažna volja, naročito u sredinama koje nijesu prošle proces građanske emancipacije, imponuje znatnom broju ljudi, pa sȃm Amfilohije oštro polarizuje crnogorsko društvo: na one koji ga obožavaju i one koji se gnušaju njegovog radikalizma, ratobornosti, antizapadnjaštva, tvrdokornog etnofiletizma koji obogotvoruje srpsku naciju a prema Crnogorcima pokazuje dosad neviđeni prezir i mržnju.
Amfilohije je, kao i njegov politički uzor Nikolaj Velimirović – koji je bio spiritus agens srpskog fašiste Dimitrija Ljotića – izrazito netalentovan političar. Kleronacionalisti, crkveni i mirski, kadgod su mogli odlučivati uvijek su izabrali najretrogradniju politiku i najgore lidere. Najprije su slavili Slobodana Miloševića, potom su istaknuli Vojislava Koštunicu i na kraju Andriju Mandića. Njihov svjetonazor karakteriše mješavina tvrdokornosti i licemjerja: neprestano pominju žrtve prinešene u slavu nacije a potpuno su ravnodušni na stvarne patnje i stradanja ljudi koji su bili izloženi pogibelji zbog njihovih politika. Ratni huškači iz Amfilohijeva kruga – svješteničkog i laičkog – nijesu pokazali istinsko saosjećanje sa onim nevoljnicima iz Krajine koji su na traktorima morali pobjeći ispred hrvatske vojske u Srbiju: niko od tih bardova srpstva nije pozvao nekog nevoljnika u jednu od svojih vikendica ili rezidencijalnih stanova da im makar na trenutak olakšaju sudbinu. Nijedan od njih, koji nose mantije ili kicoške kaputiće i kačkete, premda se prekrste barem tri puta dnevno, nije se posramio, osjetio grižu savjesti, što je svojim zapaljivim riječima doprinio zloj sudbini tog ljudstva koje se poskitalo diljem bivše Jugoslavije i svijeta.

Za Crnu Goru u narednim godinama i decenijama postoje samo dvije opcije. Amfilohijevska, ksenofobična, koja s nepovjerenjem i mržnjom gleda na inovjerne nacije, sekularizam, građansko društvo, umjetničku avangardu i liberalnu filozofiju. U toj panslavističkoj-kleronacionalističkoj doktrini, koja je eminentno antizapadna, čak i više nego antiislamska, Crna Gora bi trebala da bude na braniku, na zapadnoj granici pravoslavlja, protiv Zapadnog trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije. Takva Crna Gora nema svoj subjektivitet ni drugu svrhu postojanja osim da bude u funkciji srpstva, panslavizma i pravoslavne religije. Druga mogućnost se otvara članstvom u NATO i okončanjem procesa integracije u Evropsku Uniju. Pristupanje klubu zemalja Zapadne demokratije ne treba idealizovati, jer i one same se ciklično suočavaju s ekonomskim krizama, porastom populizma i ksenofobije, notornom neefikasnošću konsenzualnih nadnacionalnih institucija NATO i EU, ali ipak ovo je najbolji od svih postojećih svjetova. Pogotovo za zemlju koja je u tolikom zaostatku na planu ekonomije, obrazovanja, izgradnje demokratskih institucija. Uostalom Crna Gora, i više od drugih, svojom istorijom može posvjedočiti da su tlapnje o nekakvim evroazijskim i panslavističkim integracijama i savezima uvijek donosile siromaštvo, ratove, posvemašnju nesigurnost i nazadovanje.

Ali, pristupanje NATO-u i EU neće riješiti probleme naslijeđene u identitetskim pitanjima. Ekonomski prosperitet i demokratska modernizacija unekoliko relaksiraju pitanja tradicije, jezika i religije – ne objavljuju se ratovi zbog ovih sporova u EU – ali njihovo prvobitno predpolitičko značenje jednako je važno i aktuelno kao i u zemljama koje zaostaju u ekonomskom i demokratsakom razvoju, o čemu svjedoče separatistički pokreti u Španiji, Velikoj Britaniji, Belgiji… U evropskom kontekstu nacije su još – ne znači da će tako biti za pedeset ili sto godina – glavni pokretači građanske emancipacije i političke stabilnosti. Stoga je fascinantno da poveliki dio intelektualnih i političkih prvaka koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci još ne razumije, da malobrojna nacija – na posljednjem popisu stanovništva bilo je 278.000 Crnogoraca – nema osnovne pretpostavke za dovršetak svog modernog konstituisanja – i njen elementarni opstanak je upitan – bez rješavanja crkvenog pitanja, to jest bez vraćanja autokefalnosti CPC-u, bez obzira što je nezavisna Crna Gora postala i dio NATO. Jer, Atlanski savez će čuvati spoljne crnogorske granice, ali bez održive većinske crnogorske nacije, ne može biti građanske, to jest politički stabilne Crne Gore. Bez Crnogoraca kao većinske nacije, ne samo predstavnici Srba nego i ostale nacionalne zajednice, u nekom trenutku prikloniće se svojim takozvanim maticama, zemljama s kojima dijele etničko, jezičko ili religijsko jedinstvo. Dosadašnja podrška manjinskih nacionalnih zajednica državnoj nezavisnosti je sui generis, pogotovo na Balkanu, i ona je za svaku pohvalu, ali nije zauvijek oročena: ništa na ovom svijetu nije vječito, i u kriznim situacijama – ovo najbolje potvrđuje sudbina Crne Gore na početku dvadesetog vijeka – ukoliko ne postoji većinska saglasnost i svijest o posebnim vrijednostima, kao i zajednički planovi za budućnost, sudbina zemlje se prepušta u ruke drugih, koji na nju po svom već uslovnom refleksu gledaju kao na plijen.

Ergo, svjedoci smo neshvatljive crnogorske ambivalencije: s jedne strane dogodio se proces državnog osamostaljenja i pristupanja postaje članica NATO-u, a u isto vrijeme Amfilohije Radović je sprovodio neviđeni asimilacioni kulturocid. Njegovo graditeljsko djelo, obnova i gradnja nekoliko stotina manastira i crkava, u srpsko-vizantinskoj graditeljskoj tradiciji potpuno zapostavljajući autohtonu arhitektoniku zetsko-primorskog stila, grubo preuređivanje i devastiranje starih crkava i manastira imaju za cilj – i u tome je vjerni sljedbenik komunističkih agitpropovaca – da preoblikuje kulturni i duhovni identitet i sjećanje novih generacija Crnogoraca. Postoje ozbiljne studije o Amfilohijevoj devastaciji crnogorskog kulturno-istorijskog blaga, između ostalih i manastira Ostrog, sa konacima koji odudaraju od arhitektonike samog manastira i ukupnog ambijenta ovoga dijela Crne Gore. Ipak, najbesprizorniji Amfilohijev zločin koji je posebna vrsta kulturocida je postavljanje limenog objekta na vrh Rumije, kako bi se poništio stari kult koji su stotinama godina čuvali pripadnici pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti iz barskog kraja, iznoseći krst za koji se vjeruje da je pripadao Svetom Vladimiru, dukljanskom knezu.

Već je rečeno da Amfilohija više privlače političke rasprave nego skrušene molitve u monaškim ćelijama, iako za laičke poslove – osim za mešetarenja crkvenim zemljištem i donacijama – nije pokazivao posebnu političku visprenost. Crkveni poslovi, ipak, više su mu odmogli nego što su ga pripremili da se bolje snalazi u dnevnoj politici. Ljudi koji veći dio života provedu unutar klera, tajnih društava, političkih policija, imaju svoje zavjereničke svjetove, u kojima je sve predodređeno i kauzalno povezano s nekom transedentalnom ili zakrabuljenom moći, koja daje privid da se ništa slučajno ne događa. A u svijetu dnevne politike koja je hibrid improvizacija, slučajnosti, intuitivnog djelovanja, popovi kolikogod su amoralni i prizemni, bez viših iluzija o poslanju čovjekovom, slabo se snalaze u stranačkim nadgornjavanjima, “dilovima” i međusobnim “namještanjima”, jer su limitirani nedostatkom svjetovnog iskustva, te manjkanjem lakoće kretanja i sklapanja savezništava sa onim krugovima neformalne moći – prije svih medija i krupnog kapitala – koja iz drugog plana utiču na kreiranje odnosa snaga i javnog mnjenja.

S druge strane, političari i kad su sujevjerni ili religiozni na neki način zaziru od popova: imaju distancu prema ljudima u mantijama, čini se intuitivno ili instiktivno. U Amfilohijevu nesigurnost u neplaniranim situacijama, kad treba donijeti momentalne odluke, lično sam se uvjerio u Ostroškom manastiru 1999. On je sazvao skup srpskih i crnogorskih intelektualaca o nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori, naravno s propagandističkom namjerom da pokaže superiornost velikosrpskih stavova i svoj politički autoritet a ne da stvarno doprinese većem razumijevanju i traženju sporazuma između protagoništa koji zastupaju dvije sukobljene državotvorne ideje. Indipendistički intelektualci su odbili mitropolitovu ponudu – iz principijelnih razloga ili kompleksa niže vrijednosti – a kad sam se ja sȃm nenajavljeno pojavio u trpezariji konaka manastira Donjeg Ostroga mitropolit se zbunio i u odvojenu prostoriju na konsultacije pozvao Matiju Bećkovića i Veselina Đuretića.*

Svijet se ipak mijenja. Nabolje, na momente i nagore. Stari Grci su prateći putanju sunca došli do zaključka da ono što se zove napretkom nije uzlazna linija, već kružno, neiscrpno kretanje. Danas smo svjedoci ateizacije razvijenih demokratskih zemalja i klerikalizacije bivšeg komunističkog svijeta. Neke od tih tendencija biće dugoročne druge vremenski ograničenije, zavisno od istinske demokratizacije društva. Stanja destrukcije, masovnog ludila kakav je bio u Njemačkoj tridesetih godina dvadesetog vijeka ili današnja islamistička pomama u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka, ipak, nijesu dugotrajne, ali upozoravaju koliko je zatomljen i nepredvidljiv čovjekov nagon za samouništenjem. I u Crnoj Gori, u kratkoročnom smislu, neizvjesan je smjer političkog kretanja, jer retrogradne snage, izvana potpomognute i vođene, još su moćne sa realnim izgledima da iskoriste greške vlasti, i izvjesno vrijeme u koaliciji sa bivšim indipendistima koji su se sukobili s Đukanovićem ponovo dobiju priliku da inaugurišu spoljnopolitički panslavizam i antizapadni kulturni model. U svakom slučaju, Srpska pravoslavna crkva će i u predvidljivoj budućnosti biti glavni nosilac antizapadne politike. Ali, hoće li poslije Amfilohijeve smrti SPC u Crnoj Gori biti ista? I hoće li crkva, recimo, u narednih trideset godina – i u ostalim zemljama s pravoslavnom većinom – imati istu ulogu kakvu je imala u proteklih trideset? Je li otanjio onaj destruktivni naboj koji je planuo devedesetih godina, i da li izvjesni nagovještaji normalizacije, to jest zamora od radikalnih lidera i uspaljene retorije, svjedoče da se ona vatra koja je zapretana u tamnim prostorima balkanske duše polako gasi? Ovo prije svega zavisi od stabilnosti EU koja će presudno determinisati ekonomski i demokratski razvitak perifernih zemalja, jer dogmatizam svoju šansu traži u krizama, previranjima, ratovima, ali kada se društvene prilike normalizuju totalitarne ideologije postaju porozne, jer se bezrezervno vežu za jednog vođu, i ne prepoznaju nove društvene tendencije, pa se stoga utapaju u frakcijske borbe, atomizuju i gube političku relevantnost.

---

• Božji ratnik (I)
• Božji ratnik(III)