Božji ratnik (3)

Piše: Milorad Popović

Crna Gora i SPC poslije Amfilohija

 Bahati i ksenofobični srpski kleronacionalizam uslovio je da se sedamdeset posto Srba, milom ili silom, iseli iz Hrvatske, i da danas na Kosovu jedna minorna skupina srpskog naroda  živi u neprijateljskim enklavama, pored svojih srednjevjekovnih manastira. Ovo su teške traume ukupne srpske nacije, pogotovo  nacionalista: ali njihova najbolnija rana, ipak nije Knin ni Kosovo nego   porazi u Crnoj Gori.  U temelju svake velikosrpske ideje je prisajedinjena Crna Gora, ne samo zbog savremenih geopolitičkih nego i istorijskih i kulturnih razloga, jer od pada Srbije, sredinom 15. do početka 19. stoljeća ova zemlja je bila samo jedana od brojnih Osmanskih pašaluka.

Zavičajne emocije i velikosrpska mitomanija dodatno su podstakle Amfilohija da sve svoje umne i tjelesne moći upregne u uništenje Crne Gore, da se prihvati zadatka koji   do kraja i zauvijek nijesu uspjeli oposliti  Nemanja,   Bušatlije,  Napoleon,  Omer paša Latas, crno-žuta monarhija, Karađorđevići, Pircio Biroli,  Slobodan Milošević. U dvadesetom vijeku, barem je dva puta, poslije Podgoričke skupštine 1918. i nakon tzv. Antibirokratske revolucije 1989. izgledalo da je istorijska misija Crne Gore završena, a onda se ponovo obnovila, sa nevelikim snagama u neobičnom spletu istorijskih okolnosti. Amfilohije je gord i tvrdokoran čovjek, koji nikad javno nije priznao ni jednu  svoju veliku zabludu i pogrešnu procjenu. Čak ni tako kardinalnu omašku kada je podržao Mila Đukanovića u njegovom sukobu sa Momirom Bulatovićem. Mitropolit je vjerovao da Đukanovića može iskoristiti za rušenje Miloševića –  koji nije bio ispunio želje kleronacionalista –  i da će poslije obavljenoga posla ondašnjeg crnogorskog premijera ponovo vratiti u velikosrpsko kolo. Ali, pokazalo se da je lukavi Čevljanin vizantinsku školu naučio  bolje od Amfilohija, i kad je ojačao nezaustavljivo je krenuo u proces osamostaljivanja Crne Gore. Stoga je  pad Đukanovića s vlasti, uz rušenje Njegoševa mauzoleja i ponovno vraćanje Crne Gore u državnu zajednicu sa Srbijom  najveća  mitropolitova  želja. Možda će Amfilohije doživjeti da Đukanovićeva stranka postane opoziciona, ali, ipak, biće mu to Pirova pobjeda. Jer, nemoguće je stvari vratiti u vrijeme kad je stigao na Cetinje 1990. Nema više savezne Skupštine, savezne Vlade, KOS-a, Tanjuga, itd. Poslije ulaska u NATO i referendum o ponovnom ujedinjenju sa Srbijom nije realan barem nekoliko desetina godina, a svaka intervencija na Njegoševom mauzoleju bio bi međunarodni skandal par excellence. No, Amfilohijev glavni problem nije Milo Đukanović, i “odnarođeni separatisti kojima je država samo lukrativna igračka”: on se neprestano hrva sa duhovima  moćnijim od njega. Kolikogod ih  svako malo priziva i lažno se predstavlja  kao njihov  nasljednik, veliki Petrovići Njegoši  su mu najveća noćna mora.

  Poslije  svih Radovićevih besprimjernih verbalnih vratolomija, neviđenog repertoara kletvi, psovki, manipulacija i litanija u kojima se pozivao na Boga, svetosavlje, Petroviće Njegoše, a na koncu i na bratstvo-jedinstvo(!) i komunističku socijalnu pravdu, ne bi li nekako doakao “separatistima”, kad ostane sȃm u svom Vladičanskom domu na Cetinju, vjerujemo da mu zebe oko srca da je većinu onoga što je radio  bila zaludna muka. Jer, istorijska istina, katkad, koliko god je sabijaš, izvitoperuješ, ignorišeš, čak i zabranjuješ pod prijetnjom krivičnog progona, izbije odjednom i iznenada, kao rijeka ponornica: jedan broj ljudi  željan je istine, kolikogod ih strašiili njenim demonima. Više od sto godina jedna moćna i nemilosrdna mašinerija sve je učinila da zatrpa i dovijeka sahrani  istorijske činjenice koje su govorile o crnogorskoj samobitnosti, i dobar dio  “skrivene istorije”  ponovno je otključan, predstavljen našim savremenicima, premda još nije postala kanon, dio zvaničnih rituala, školskih programa, televizijskih serijala, itd.

  Srpski kleronacionalisti će imati veliku prazninu   poslije Amfilohijeve smrti:  u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni teško da će se pojaviti neki jerarh koji će s toliko strasti, upornosti i sugestivnosti propagirati svoju vjeru, crkvu i ideologiju.  Vladika hercegovački Georgije, u svom vicmaherskom i kvaziaforističkom stilu jednom je izjavio: “ Amfilohije je devedeset devet posto Srbin i sto posto Crnogorac”. I zaista, mentalitetski gledano nema nijednog velikosrbina s toliko tipično montanjarskih odlika kao što je to Risto Ćirov Radović, iz Morače. Njegova grubost, drskost, epska patetičnost, retorički talenat i neposustala upornost učinili su ga nesumnjivim prvakom velikosrpskog i kriptočetničkog miljea u Crnoj Gori. Pogotovo je njegov autoritet unutar crkve neupitan: on je  pater familias među svještenstvom i monaštvom, iako je ponekad prestrog i nepravedan. Radovićeva drskost i bistrina koje je posisao s majčinim mlijekom, stečeno obrazovanje i  iskustvo, kao  i nesklonost pretjeranom luksuzu i seksualnim izopačenostima poput njegovih kolega iz Sinoda SPC, vladika Kačavende, Filareta ili Pahomija,  učinili su da ga popovi i monasi, koji su po svom mentalitetu pohlepni na novac i vlast, bespogovorno slušaju.

  Amfilohijevi nasljednici imaće još jedan problem koji nadilazi svaku pojedinačnu sudbinu.To je istina o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja  je nedvosmislena, s toliko moćnih argumenata, istorijskih izvora prvog reda iz najvažnijih centara pravoslavnog svijeta, prevashodno Carigrada i Petrograda, da će vremenom sva dosadašnja histerija i halabuka kojom se svako propitivanje istorijskih falsifikata smatralo svetogrđem izgubiti prvobitnu brutalnost – čiji je cilj da kod kritičkih umova izazove strah i malodušnost –  kao što je to bio slučaj sa drugim istorijskim činjenicama iz “skrivene istorije” vezane za aneksiju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Vladimir Jovanović, nabolji poznavalac istorije Crnogorske pravoslavne crkve, s mnogo argumenata  tvrdi da je lakše dokazati istorijsku samostalnost crnogorske crkve nego same države koja je od velikih sila priznata na Berlinskom kongresu 1878. (Zaista, za svakog inteligentnog i iole objektivnog čovjeka više nije upitno: je li CPC bila autokefalna nego hoće li crnogorski državotvorni pokret, to jest institucije države, toliko osnažiti da joj vrate izgubljeni status koji je imala prije 1918. godine). Dinamika kontroverznog istorijskog procesa, čija je logika uhvatljiva samo istančanom i znavenom umu, sugeriše da će se među crkvenim ljudima – kao što se to desilo u političkom životu – pojaviti neki talentovani i ambiciozni mladi klirik koji će sebe vidjeti kao obnovitelja velikog djela Petrovića Njegoša, i suprostaviti se poništavanju crnogorske duhovne tradicije, slično kako je to u državotvornoj sferi učinio  Milo Đukanović.

 No, za stvarni duhovno-kulturni preporod neće biti dovoljna samo državna suverenost i odlazak Amfilohija Radovića sa javne scene. Nove generacije moraće u izgradnji crnogorskog identiteta, prevashodno kroz borbu za crkvena i jezička prava, pristupiti sa istom strašću i upornošću kojom su se njihovi preci oružjem borili za državnu slobodu. Danas su neprijatelji Crne Gore mnogo borbeniji i posvećeniji svojim idealima od onih koji brane svoja nacionalna i građanska prava.   Dok je kulturtregerima, predvodnicima institucija čiji je prevashodni zadatak da na popularan  način afirmišu crnogorske nacionalne vrijednosti teško da, recimo, u Plužinama, Žabljaku, Šavniku, Andrijevici, Pljevljima, Plavu, Rožajama… osnuju lokalne ogranke svojih institucija,  strpljivo i uporno šire crnogorske vrijednosti, ne pokreću se  dalje od Podgorice, Cetinja i Danilovgrada, a osamdesetogodišnji Amfilohije  obija po argetinskim pampasima kako bi asimilovao  jedinu enklavu Crnogoraca do koje Srpska pravoslavna crkva još nije bila dospjela. Da pararafraziramo Kamija, male osporavane nacije rađaju se u sukobu ideja, u krvi duha, to jest  sukob dvije  nacionalne državotvorne ideje uvijek, u svakom vremenu i prostoru,  predstavljaju borbu jedne doktrine protiv druge doktrine, strast protiv strasti, moć protiv moći, znanje protiv znanja. Nacionalizam malobrojnih grupacija koji ne posjeduje primjereni zanos i upornost, i pritom nema dovoljno kreativnu i intelektualno kompetentnu elitu ne može se nadati ostvarenju svojih ciljeva. Crnogorski nacionalizam je otvoren i racionalan, ali mu fali emocionalna dubina i postojanost koju su imali njihovi preci. Velikosrpski nacionalizam je iracionalan i emotivno slojevit, ali je ksenofobičan sa elementima rasizma. Koji će od ova dva principa nadvladati u budućnosti zavisiće od toga da li će se u narednim generacijama roditi hrabriji, inteligentniji i kreativniji zastupnici nacionalne i državorvorne emancipacije Crne Gore.

 Nove nužde rađu nove sile. Politički i kulturni protagonisti u sagledivoj budućnosti  moraće naći adekvatne odgovore i za druge probleme, na primjer,  pitanja novih migracija,  s Istoka ali i sa Zapada. Crna Gora ima blagu klimu i atraktivnu prirodu, dio je Mediterana, pa će s razvojem infrastrukture i boljom prometnom povezanošću biti atraktivna za boravak i život i ljudima iz Srednje i Sjeverne Evrope. S druge strane, velikosrpski nacionalizam, kao i albanski i hrvatski, prilagođavaće se novim geopolitičkim okolnostima, i nije nemoguće očekivati  strateško srpsko-albansko partnerstvo poslije razgraničenja na sjeveru Kosova i jugu Srbije: na osnovu novih realnosti mogu redefinisati sfere uticaja, posebno kada su u pitanju Crna Gora i Makedonija. U tim budućim zamešeteljstvima treba svakako računati i na suparništvo  Zapada i Rusije. Zato  za Crnu Goru, koja je balkanska i mediteranska zemlja, politički, ekonomski i kulturno, najbolje je da se veže za jadransku politiku. Ovaj civilizacijski krug biće prosperitetniji od svog evroazijskog zaleđa, barem u narednih sto godina.

  Oko crkvenog pitanja i dalje će se voditi najžučnije raspave, jer  SPC će uvijek biti neuralgična tačka velikosrpstva, posebno u Crnoj Gori, gdje pitanje organizacije pravoslavne crkve ne zadire samo u duhovnu i političku sferu nego i ekonomsku. Cetinjski manastir, Ostrog, Manastir Morača, i još nekoliko stotina crkava i manastira koji su izgrađeni u vrijeme Crnojevića i Petrovića Njegoš,  imaju ne samo neprocjenjivu vrijednost kulturno-istorijsku vrijednost nego i značajne ekonomske potencijale. Stotine hiljada turista i hodočasnika ostavljaju veliki novac koji prihoduje Beogradska patrijaršija. Sadašnja situacija neodrživa je na duži rok: kohabitacija svjetovne i duhovne vlasti nije prirodna, i ne postoji  u zemljama sa pravoslavnom većinom. Naročito je neprirodna i nepoznata situacija  da je crkva  glavni eksponent hegemonizma druge države. Ali, i srpska crkva će se vremnom mijenjati, pa se poslije Amfilohijevog odlaska može očekivati da će Sinod SPC na Cetinje poslati nekog mlađeg ljeporečivog jereja, poput narečenog Grigorija ili Porfirija, mitropolita zagrebačkog. Ovakvi velikodostojnici izazivaće manje nesnošljivosti među Crnogorcima koji su nacionalno neutemeljeni, ali, s druge strane, neće imati Radovićev autoritet među klerom i laicima srpske provinijencije. Ovi jerarsi će  biti na velikim iskušenjima da zadovolje uvijek nezasite popove,  da pronađu optimalnu politiku koja će zadovoljiti srpsku patrijaršiju, velikospske aktiviste u Crnoj Gori, i da istovremeno nađu modus vivendi s vlastima u Podgorici, i osujete narastajući pokret za vraćanje autokefalnosti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

 Sȃm Amfilohije Radović, kao svaki starac koji je još pri  pameti, svodi račune ovozemaljske. Vjerovatno je gord na svoje graditeljsko djelo, na veliki put koji je prošao od siromašnog seljačeta iz Bara Radovića u Donjoj Morači do  svjetskih gradova i poznanstava sa mnogim učenim glavama i velikašima, ali s ovoga svijeta otići će sa gorčinom, što se uprkos njegovom silnom trudu, uprkos tome što se tjelesno nije štedio i što mu je za srpstvo bilo lasno učiniti i najstrašnije smrtne grjehove, nije ostvario njegov glavni naum. Nije Crnu Goru pripojio Srbiji: naprotiv, mnogo je udaljenija je od Oplenca i Beograda nego što je bila kad je slavodobitno stupio na mitropolitsku stolicu u Cetinjskom manastiru.

  Ljudi kao Amfilohije Radović nikoga ne ostavljaju ravnodušnim,  o fanaticima njegovog soja svako ima određeno mišljenje. Njegova raspućinovska figura još dugo će izazivati sporove među Crnogorcima. Proporcionalno od toga koliko se bude smanjivao broj njegovih sljedbenika i sazrijevalo svetopetrovsko-njegoševsko  poimanje svijeta moći ćemo suditi i o perspektivama i napretku Crne Gore.

 *Čim sam se pojavio na vratima manastirske trpezarije nastala je konsternacija među okupljenima. Očigledno nijesu bili pripremili scenario za razgovor sa spornicima, “separatistima”. Amfilohije je mahinalno pogledao Veselina Đuretića, i njih dvojica s Matijom Bećkovićem izašli su na konsultacije izvan trpezarije. U neku odaju na spratu konaka Donjeg Manastira. Poslije desetak minuta ponovo su sjeli na svoja mjesta u čelo dugačkog stola. Amfilohije je imao uvodnu riječ, ali pošto sam se javio odmah poslije njega i tražio da se izjasne o tome priznaju li crnogorsku naciju – što je bio moj jedini uslov da učestvujem u diskusiji –  on se malo zbunio i opet tražio pomoć od Đuretića. Ja sam ubrzo napustio skup, ali  u tom kratkom i jedinom susretu s Amfilohijem Radovićem vidio sam da je on nesiguran u pitanjima koja su izvan domena usko crkvenih pitanja. I zato se ne treba čuditi što su mu najbliži savjetnici mračne i bizarne ličnosti iz kruga klera i laičkog svijeta.

Antena M, 6. avgust  2017.

• Božji ratnik(I)
• Božji ratnik(II)