May 21, 2024

Đilas: Nesreći poslije Mojkovačke bitke radovale se pristaše ujedinjenja sa Srbijom

 Đilas: Nesreći poslije Mojkovačke bitke radovale se pristaše ujedinjenja sa Srbijom

Priredio: V.J.

Mojkovačka bitka je legla ognjem i krvlju na moje rano đetinjstvo, na prva śećanja, brzo se pretvarajući u stravičnu povijest o neodstupnom i divotnom, iako besciljnom poklanju za domovinu  piše Milovan Đilas (1911-1995).

Odrastanje i školovanje u Podbišću kod Mojkovca, te Kolašinu i Beranama, natopljeno mu je dramom nestanka Kraljevine Crne Gore i pojavom komita Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost. Sve to opisao je u memoarima, „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku.

Slijedi drugi nastavak s izvodima iz svjedočenja Đilasa, u kojem, između ostaloga, opisuje prve susrete sa svojim daljim rođakom, komitom, najpoznatijim u krajevima oko Mojkovca i Bijeloga Polja borcem protiv okupacijâ i Austro-Ugara i Srba — TODOROM DULOVIĆEM…IstorijaĐilas: Moj otac i Knjaz su imali dva noćna razgovora…01.03.2023. 07:28

—–

Topovi bude jutra, a večerima ne daju da počinu; mitraljezi laju po svu noć i ugrizaju svaku riječ i svaki san, ne ostavivši čitavim ni pupoljak na grani. Žene nariču danju i noću i prenose se mrtvi i ranjeni. A i Austrijanci padaju logom; i što danju otmu noću moraju da puštaju. Vukovi su se hranili svu zimu njihovim mesom po gudurama; sela su bar od vukova počinula. A godinama iza toga čobani su s grožnjom nalazili njihove kosti po lazinama i jarugama…

Pričalo se mnogo o tome kako su Crnogorci tom bitkom spasili Srpsku vojsku, koja je odstupala za more, da je Austrijanci ne odsijeku i porobe. To je isticano kao prijekor što su Srbijanci prema nama, Crnogorcima, ne samo nezahvalni, nego nas nazivaju i izdajnicima. Razumije se, to nije bilo tačno. Bar ne sasvim. Srpska glavnina, a s njom i vlada i dvor, u vrijeme Mojkovačke bitke već su bili izmakli i nalazili su se oko Drača i Skadra…

Crnogorci su se povlačili i povlačili, sve od krvave bitke na Glasincu u Bosni, do na prag svoje uže domovine, Crne Gore, odakle su i 1912. i 1914. krenuli u pohod protivu starih i velikih carevina.

Dalje za tu vojsku nije bilo povlačenja — dalje je bila Crna Gora…

Mojkovačka bitka bila je čisto — crnogorska. Posljednja i najdivnija u istoriji ove male države. S njom se država i ugasila, u krvavome i nezaboravnome, zadnjem bljesku junaštva, slave i legende…

Srbijanska vlada je pripomogla da se Crnogorska vojska ne povuče za Srpskom, kako se s krajem rata ne bi našle dvije vojske i dvije dinastije, što bi otežalo, a možda i onemogućilo stvaranje zajedničke države…

Mojkovac je na oko sahat hoda od naše kuće. Bitka se odvijala na visovima iznad njega. Crnogorska artiljerija bila je dijelom postavljena na Prepranu, brdu naspram naše kuće. Tu je i haubica — njezin se pucanj iz mumljave i vreve izdvajao vazda treskom od koga bi preplašeni prozori zadrhtali.

Sad nijesu samo dopirali glasovi o pogibijama, o nepojmljivom kasapljenju ljudskih tijela i o strašnim i smiješnim zgodama rata. Sad se sve to odvijalo tu, ispred nas, na okolnim brdima, po šumama kojima bojna vreva nije dopuštala da usnu pod debelim snjegovima.

Najprije su izbili na javu Srbijanci. Otkud su oni, kuda su išli? Srpska vojska se povlačila od Peći, preko Andrijevice, Kolašina i Podgorice za Skadar, a naša je kuća daleko od Kolašina nizvodno [rijekom Tarom, prim] četiri sahata, i to kroz šumovit i skoro bezljudan kraj…

Došli su oni iz duboke i krvave pomrčine rata i — nestali u njoj. O njima, o Srbijancima, već su kolale priče kako umiru od gladi i iznurenosti, po putevima. I kako im nalaze novac u ustima: zlato ne pomaže da se duša ustavi! Nema hljeba i drugi ga ne dâ, niti se su čim kupiti može! Činilo se da su Srbijance žalili više no im pomagali. Žalost je bila utoliko veća što im se nije pomoglo čak ni koliko se moglo. Prošli su kroz Crnu Goru kao kroz tuđu zemlju, divlju i bezdušnu.

Kod nas ih je navratilo pet-šest. Jedan je ostao zauvijek u śećanju. Mršav, mrk, visok, imao je crnu šubaru i od rane udesno nakrivljenu glavu. Sve muške, i dječake, zvao je — „brate”, a sve ženske, čak i babu — „sestra”. Govorio je otegnuto i meko, kao perjem po rani. Jeo je komadinu kukuruznog hljeba i kriščicu kuvane slanine što je dobio od moje majke. Zahvaljivao je onim njegovim paperjastim riječima i sav se unosio u to da mu ne kapne ni kapljica masti sa slanine…

Bio je vedar dan, praminjaju oblaci. I zimsko sunce, iznenadno krupno i toplo, kao da ga prvi put vidimo. Ono pase veselo i sporo nebeskim livadama. Nije se ni pomjerilo kad su s planine upali u vedrinu dva aviona — jedan ogroman, spor i crn, dok je drugi, lakši i brži, sav zlatan i živahan kao pčela, ulijetao u sunce i gubio se u mjemu, da iziđe još sjajniji…Ali bombe nijesu bačili. I vedrina je ostala toga jutra, nerazbijena, s pucnjima rijetkim i mekim u dubokome snijegu. Avioni su nestali, najzad; i lijep dan je izmamio đjecu napolje.

Municija se rasula svuda naokolo. U kući je mnogo đece — u selu je opasno, a naša kuća je zaklonita. Igraju se opasne, ali divne igre: uzme se žara na vatralj i na nj se stavljaju meci, bježimo iza ugla zida, a metci veselo prašte. Stariji brat predvodi u toj zabranjenoj igri, koju nema ko da spriječi…

Topovi nikako da zamuknu, kao da ne znaju za umor. A kad se javi haubica — kao da rikne planina svom utrobom… I to traje, bez prestanka. Noć je najmučnija…

Vrtlog bitke sve je izmiješao — ljude i drveta, nebo i zemlju, dnevi i noći. Gore, na Malome Prepranu, čitava dva dana je išla, ide i ide naša Crnogorska vojska, sporo i u neredu, gomila za gomilom. Neki vojnici su zalutali i do nas, ljuti i žalosni i proriču izdaju i nesreću. Psuju i prijete, a u kući su svi uplašeni. Šta se to događa s ovom neporaženom vojskom?

Došla je zatim tišina…Već se čulo da će se naša vojska povući ka Kolašinu, i dalje, iako nije bitku izgubila. Ubrzo će zatim doći Austrijanci, Švabe, pa naši topovi moraju biti lagumisani — da ih neprijatelj ne bi zarobio.

Ljuti mraz i teški snijeg nijesu kadri da stegnu potresne vriskove kojima je čelik, cijepajući do juče vazduh i zemlju, stabla i ljude, kidao sada sâmog sebe. Iskomadane u trenu u hiljade parčadi, topovske cijevi bi, jedna za drugom, posljednji put bolno riknule, da zatim sav prostor zadrhti od zuke, a zemlja zastenje od potresa…

Treba da se pojavi nešto strašnije od ijednog priviđenja iz onih noćnih priča: doći će Švabe. Ko su oni i što hoće?…

Ali se nije dogodilo ništa. Već dva dana prolazi Austrijska vojska, stopama one naše. Ali Austrijanci idu urednije, iako možda i sporije od naših — sve šiljbok do šiljboka. U nizovima, njihovo oružje sija na zimskome suncu hladno i oštro. Do noći oni ne prođu svi, a ujutru još idu — pritisnuće svu zemlju našu…

Đetinjstvo, započeto u toj strašnoj lomljavi, nije postalo veselije ni život pitomiji. Jedan narod — crnogorski, koji je život poimao kao rat i slavu, prestao je da vojuje. Time je nestalo jedne narodske vojske i jedne države.

Slom crnogorske države nije zatulio junačke i čovječne sile, ali kao da je podjario one druge — nasilničke i ničim neopitomljene i neobuzdane. S nesrećom čitava naroda kao da su došle i one druge. Ili sam ih ja tek tada opazio?

Ljudi se prozlili i propoganili — jedan drugome ne dâ vazduh da diše. Bestiluci i poganluci u kući, u selu, čine da se načas zaboravi i sâma narodna nesreća.

Ova opačila su naša — crnogorska i kućna. Ako bi se s okupacijom ona i umnažala, opet ih nije austrijska sila u sebi donijela i ulila u naše ljude; nosili su oni to u sebi, trebalo je samo stege da popušte…

Da se uskoro nije vratio i otac, kao da ničeg ne bi bilo lijepog i nježnog u životu… On je došao na visokoj i vitkoj bedeviji, i sâm vitak u suroj uniformi, sav utegnut, u čizmama i s revolverom o pojasu, za koji se hvalio da mu ga Austrijanci nijesu dirali, iako su ga usput srijetali…

On je ratovao u Albaniji — ustvari držao je red u okupiranoj Metohiji, neprestano se tukući s pobunjenicima Arbanasima, a na kraju i s Austrijancima, koji su stigli i tamo, goneći istrošenu Srpsku vojsku. Ako je u borbama s pobunjenicima trebalo lukavstva i vještine koliko i hrabrosti, u borbama s Austrijancima, koje nijesu doduše dugo trajale, trebalo je postojanosti, jer su oni artiljerijom mrvili naše jedinice…

Sa svojom četom krilaša otac se našao, odstupajući, u Podgorici, u trenutku kad se Crnogorska vojska već bila raspala. Vladao je nered, Austrijanci još nijesu bili dospjeli u grad, a državna vlast je bila razvaljena.

Preostali dio crnogorske vlade, odnosno đeneral RADOMIR VEŠOVIĆ, naredio je ocu da zadrži svoju jedinicu na okupu.

Još od ranije se otac dobro poznavao s đeneralom Vešovićem, tim čudnim čovjekom u kome su se miješale crte ludoga junaštva i krajnje nepostojanosti.

Vešović je bio 1913. starješina crnogorskih vlasti u Metohiji, neka vrsta vojnoga guvernera u toj oblasti i odlikovao se preveć surovom odlučnošću. Oca je cijenio, pa čak i volio. I vazda se s njim rado srijetao i dotad i u poratnim godinama.

Mršav, crn i sav od nerava i mišića, s diplomatskom bradicom i čisto i lijepo odjeven, Vešović je već na prvi pogled ostavljao utisak čovjeka koji prebrzo donosi odluke i ne trpi da mu ma ko staruši, a kamoli da mu na čast nagazi. Naročito se istakao i jurišima na Bardanjolt, kod Skadra, kada je komandovao jedinicama svoga plemena Vasojevića. On je postigao neke uspjehe, no po cijenu najkrvavijih i najneobičnijih naleta, u kojima je, iako viši komandant, lično prednjačio: pred svojom jedinicom, koja je oko njega padala logom, išao je s isukanom sabljom, sokoleći je i nagoneći.

Metak je probio njegovu šapku, a drugi mu prebio sablju. Ali on se nije ni za tren zaustavio. Za ovu neustrašivost, koju mu je svak priznavao, narod mu nije bio blagodaran, i to zbog besmislenih i teških gubitaka, kojima je iskopao naročito Vasojeviće. Njegova vojska se pokolebala, iskasapljena, tako da je on i oficire sabljom gonio u prednje linije…

I u tom času [januara 1916, prim] opštega sloma, očaja i rasula, na Podgoricu je nasrnuo glasoviti arbanaški junak Iso Boljetinac-Boljetini, iz sela Boljetina s Kosova…

Borba s ljudima iz Isova bašibozuka nije dugo trajala, uprkos divlje hrabrosti koju su Arbanasi ispoljili. Udar je pogodio i njegove najodanije sljedbenike. Bili su pobijeni svi iz neposredne Isove pratnje, a ostali se razbježali. Poginuo je i Iso Boljetinac. Ali se borio uporno i dugo, kad je preostao sam, na goloj cesti.

Ranjen, podigao se na koljena i mada već slab da drži pušku, pucao je iz pištolja, da se bar zamijeni. Otac je pojurio k njemu, a Arbanas nasloni pištolj na lijevu ruku. Ali nije stigao da okine, već ga je bio uzeo na nišan neki krilaš i — on je pao. Otac je dotrčao. Iso ga je pogledao velikim i krvavim očima, rekao nešto na svome jeziku što otac nije razumno i — izahnuo. Otac je uzeo njegov veliki pištolj „mauzer”, drške izlivene u srmu, čuvajući ga kao najdražu uspomenu.

Nije čudno što smo mi, đeca, žalili Isa Boljetinca. Žalio ga je i otac, iako se ponosio što ga je baš on pogubio, nekom posebnom žalošću, koja je više bila divljelje prema neustrašivom junaku divlje Albanije koji se bori sam do kraja, na pustome polju i na praznome drumu, ni moleći ni praštajući, uspravno i bez zaklona. I u našoj žalosti bilo je baš toga divljenja. Više no ičeg drugog. Kad se već gine, lijepo je pasti kao Iso Boljetinac…

Svi vojnici, a pogotovu oficiri, ośećali su da su vraćeni s bojnoga polja, dok još bitka nije bila ni završena — da mirno životare i umiru kraj upreta i žena. Muke, glad i poniženja i tolike pogibije — sve je sad izgledalo bezumljem i besmislenošću…

Krv se još pušila po brdima oko Mojkovca, a već se rađala legenda o nepokorivosti naroda iz ovih crnih brda i s ljutoga crnogorskoga kamena…

Pristaše spajanja sa Srbijom, međutim, kao da su likovali — potvrdilo se da despotska vladavina kralja Nikole može da odvede zemlju jedino u sramni slom i izdaju zavjetne ideje o ujedinjenju južnih Slovena. No, to likovanje nije bilo nezlobivo u nesreći njihove zemlje…

Austrijska okupacija daleko od toga da bi se u početku mogla nazvati surovom. Istina, austrijske vlasti iznenadile su svojom nepopustljivošću čak i najrevnije pristaše primirivanja s Austrijom…

Austrijska komanda je počela istraživanje oružja kod Crnogoraca, što je bio prvi povod zatezanja odnosa. U šumi je već bilo odmetnika — ali ne mnogo i mahom omladinaca, pristalica ujedinjenja sa Srbijom i s ostalim Jugoslovenima, koji su borbu protiv dvojne monarhije shvatali kao revolucionarni i sveti zavjet.

Austrijska komanda se očito bila odlučila na oštrije mjere, svakako i na internaciju, čim je i po generala Radomira Vešovića uputila patrolu da ga privede. Ali, plahoviti i uvrijeđeni Vešović se nije dao. On je ubio oficira koji je bio došao da ga uhapsi i odskočio u šumu, uzmutivši time Crnu Goru, a naročito njegove plemenike Vasojeviće. Time je, ustvari, i počela žestoka okupacija: interniranje, vješanje i zatvaranje. Crna Gora je tek tada prokukala nad sobom i nad svojim sinovima.

Očito, nije bilo nikakvog pripremljenog otpora, inače se ljudi ne bi dali da ih na hiljade mirno odvode u zarobljeništvo… Sâm Vešović nije pozivao ni na borbu ni na ustanak, izbegavajući sukobe s Austrijskom vojskom. Kasnije, on se izmirio s Austrijom, vratio iz šume i počeo da poziva i druge na predaju.

U vrijeme ujedinjenja, optužen je [1919-1921. godine, prim] da je htio da uvuče italijansku vojsku u Crnu Goru. No držao se uvijek hrabro i ustrajno…

Otac je nešto radio u sobi. Uletio je stričev sin Petar, već momčić, i doviknuo da dolaze Švabe. Otac je dograbio revolver i — da mu ga ne bi našli — bačio ga kroz otvoren prozor u bujno krumpirište…Zatim je otac izišao pred kuću, u susret Austrijancima. Bilo ih je trojica. Jedan od njih bio je žut kao lisica i izdužene njuške. On je saopštio ocu da ima naredbu da ga sprovede u komandu u Kolašin, tobože radi nekog saopštenja; svi mi u kući već smo slutili, znali, da se otac neće vratiti otud….

Najprije su na golome brijegu kod Kolašina, obješena tri Crnogorca. Jedan od njih bio je školovan, osumnjičen za podsticanje na otpor; drugi, brat Radomira Vešovića; treći — pobunjeni i nepokorni seljak. Crne sijenke lješeva na visokim vješalima legle su na svačiju dušu kroz svu Crnu Goru…

Poslije toga niko više nije vjerovao Austrijancima, očekujući ili da bude interniran ili zlostavljan, ako ga ne cecnu na konopcima. Ubrzo su postala svima poznata imena onih Austrijanaca koji su činili najgrublja nasilja. Ali i imena komita, koji su svećali sebe i narod, brzo su se pročula…

TODOR DULOVIĆ je u dalekome srodstvu s mojim ocem, a kako je uz to naša kuća na samku, on je često navraćao. Nama đeci su stalno utuvljavali, iako smo i bez toga znali šta nam je dužnost: da se o dolascima komita mora ćutati pred svakim…

Mi nijesmo prenosili komitima nikakve poruke, niti čuvali ma što njihovo. Ali su oni znali da ih niko izdati neće i da vazda mogu hranu da dobiju. Tako je bilo i s mnogim crnogorskim kućama, čak većinom.

Pored naše kuće je vodio sporedni put za planinu Bjelasicu i za prostranu prašumu, Biogradsku goru — branik knjaza Nikole — đe su odmetnici često nalazili sigurna ubježišta…

Todor se odličio od svih drugih komita ne toliko hrabrošću, iako je i hrabrosti imao napretek, koliko razboritošću, a iznad svega — čojstvom. On je znao danima da gladuje, a da nikome ne uzme ni koru suva hljeba, ako mu je ko dobrom voljom ne dâ.

Ova osobina ga je utoliko jače isticala što je bilo mnogo onih koji su pljačkali i naš narod; i kojima je komitovanje zgodan način da se lakše i bolje prehrane.

Todor se pročuo naglo, tek pod okupacijom. U ratu je bilo vojnika koji su isturili nogu ispred njega. Ali pod Austrijancima — on je odskočio u goru među prvima, bačivši u svoju kuću oganj i ne misleći o progonima porodice.

Ubrzo se istakao smjelošću u napadima, za koje nije bilo dovoljno samo junaštvo, kao u ratu, nego se tražila i velika dovitljivost. U ratu vojniku pomaže komanda u svemu. Todoru sada nije imao ko da pomogne, do njegove glave.

Imao je svoju glavu, odvažniju i mudriju nego drugi, a uz to je bio pošteniji od sviju. Zbog toga je i bio primljen za vođu družine i priznat među najuglednije odmetnike u Crnoj Gori…

Oružje nije nikad raspasivao, ni oturao. Nije volio brojnu družinu: tri-četiri, najviše pet-šest, ali probrana druga. Nikad se nije mnogo smijao, a ni bio razgovoran.

Strašan je bio samo na prvi pogled. Volio je da se igra s đecom, ne braneći im čak ni da preturaju po njegovoj opremi i oružju. Prema starijim osobama bio je pažljiv. Sav je bio od priprosta junaštva i dobrote.

Čim bi se u noći čula neglasna i uporna lupa na vratima, svi u kući znali su da to jedino može biti Todor s družinom.

Crn i znojan, on je śedao kraj razgrnuta ognjišta i čekao s družinom da mu daju nešto za jelo.

Crnoga odnosila ga je crna noć kako ga je i donijela…

(Nastavlja se)

Vladimir Jovanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *